Ja znam da
to naprosto nije moguće, jer za provedbu ovog ambicioznog akcijskog izbornog
plana Jadranki Kosor nedostaju dvije velike,
čvrste i stabilne karike koje su krasile
ondašnju strategiju Tuđmanove politike:
1. Velika
svađa sa domaćim Srbima
2. Veliko, čvrsto
i stabilno političko partnerstvo sa srbijanskim predsjednikom
Glede prve
karike možemo samo konstatirati da Srba u Hrvatskoj više i nema. Ono što ih je
ostalo, toliko je malo da ih Đakić može sam izbrojati na prste – dovoljno tek
za neke sitne županijske nacionalističke incidente od kojih se više ne može skupiti
niti potreban broj glasova za neko lokalno gradsko vijeće. To je naprosto matematika
i protiv toga se ne može.
Druga
karika još je problematičnija. Onima kojima to još uvijek nije jasno neka
ponovo polako pročitaju cijelu rečenicu. Izgledi da HDZ u tom aspektu ponovi Franju
Tuđmana, spadaju u znanstvenu fantastiku. Za razliku od naše gospođe Kosor koja
se sa gospodinom Tadićem ne može dogovoriti gotovo ni o čemu, naš drug Franjo
se sa drugom Slobom mogao dogovoriti gotovo o svemu. O tome već u narodu kruže
mnoge legende, a postoje i neke sasvim istinite priče.
Tako,
recimo, poslije onog poznatog prijateljskog radnog sastanka u Karađorđevu,
dođoše oni k tadašnjem premijeru SFRJ Anti Markoviću da mu iznesu plan srpsko-hrvatske
regionalne suradnje, kojom bi se učvrstilo bratstvo i jedinstvo na relaciji
Zagreb-Beograd. Iznenađeni Ante najprije se smješkao, ali onda je na kraju
ostao u šoku:
– Bez moje smjene – priča o tome
Ante jednom prilikom novinaru Gordanu Maliću
– u to vrijeme nisu mogli podijeliti Bosnu i Hercegovinu. A bez podjele Bosne,
po njima, nisu mogli biti riješeni hrvatsko-srpski odnosi. Dakle, trebalo je
smijeniti mene, podijeliti Bosnu, i “historijski sporazum” bio bi ostvaren.
Inzistirao sam na tome da to neće ići bez rata. Da će se djeca u Bosni rađati i
umirati s puškom, da će biti krvi do koljena: “Vi ćete palestinizirati BIH”,
rekao sam. Pitao sam ih: “Kako mislite, dok sam ja živ, to provesti?” (ovdje
se Ante još uvijek smješkao). “Pa zato smo se i složili da te
smijenimo…” – bio je njihov odgovor (i tu se
Markoviću osmjeh zaledio).
Ali to nije
sve. Glavna šokirajuća priča od koje je Ante totalno posijedio, tek slijedi, a
njezina poanta glasi: Ljubavi nema bez
vjere. Ili, kako bi rekla naša Seve –
virujen u te, s tobom živin lipo, i dok me varaš volit ću te slipo.
I dok lijepa
Jadranka lepom Bori ne vjeruje dok ne
vidi da ovaj govori istinu, Franjo je
Slobi vjerovao i kad je vidio da ovaj laže. Evo i te Markovićeve priče:
– Prilikom
haških pregovora, kojima je predsjedao, mislim, Carrington, upitao sam
Miloševića zašto uništava Vukovar, zbog čega bombardira Dubrovnik, i zna li on
što su Vukovar i Dubrovnik. Odgovorio mi je pitanjem: “Ma tko bi bio toliko
blesav da bombardira Dubrovnik? Dubrovnik nitko ne bombardira!” “Znaš ti dobro tko”, rekao sam. Uhvatio sam
ga za ruku i doveo pred Tuđmana koji se nalazio u blizini sa Šarinićem. Rekao
sam: “Evo, reci Tuđmanu da se Dubrovnik ne bombardira.”
“Ne znam o čemu govoriš, Armija ne tuče Dubrovnik, to
je sto posto! Valjda bih ja znao…”, izvrdavao je. Okrenuo sam se Tuđmanu i
pitao: “Dobro, Franjo, tuku li Dubrovnik ili ne?” A Tuđman mi je odgovorio: “Čuo si što čovjek kaže.”
Eto, takav je bio naš pokojni predsjednik. Uvijek je
vjerovao ljudima, i zato su ga ljudi voljeli. Nisu ga doduše voljeli Srbi, ali
to je tako i bilo namješteno da ga oni ne vole jer Franjo i Slobo su znali da
ako Hrvati i Srbi vole jedni druge, da onda za njih nema tko da glasa, barem u
nekoliko budućih mandata.
Jadranka Kosor, koja je isto okrenuta budućnosti (i to u
mjeri da uopće nije svjesna sadašnjosti), ne shvaća međutim da je to vrijeme
ipak prošlo. Nekada najjače karike u politici Hrvatske demokratske zajednice, danas
su najslabije. Godine su učinile svoje i puno toga se promijenilo. Osim što
vodeća srpska stranka u Hrvatskoj koalira sa HDZ-om, postoje i neke druge zanimljivosti.
Interesantno je na primjer spomenuti to da danas u Hrvatskom saboru najčišćim i
najpravilnijim književnim hrvatskim jezikom govore upravo Srbi. Čak je i konobarima
u saborskom kafiću jasno da glede našeg materinjeg jezika Milorad Pupovac može
održati nastavu svim velikim Hrvatima. I uz to im još pokazati na velikom
odmoru kako se pravilno veže kravata Croata.
Čemu onda povratak na neki zaostali politički program koji
je potpuno izvan vremena i prostora?
Podijeli na društvenim mrežama