Za potrebe ove
kolumne postavljamo radikalni pristup kritici stanja: Zašto bi neke “sadašnje
generacije” stvarale za neke buduće, žrtvujući vlastito pravo na puni užitak
svih zemaljskih blagodati? Sve su generacije jednako vrijedne i dužnost je
svake da stvara za sebe, a jedina radna obaveza koja se nasljeđuje je ostaviti
iza sebe čisti zrak, vodu i prirodu. Sve ostalo je briga onih koji dolaze.
To je načelni
politički stav glede pitanja žrtava generacijske solidarnosti, u suprotnom ono
postaje sredstvo političke manipulacije, gdje se u ime nečije „bolje budućnosti“
mogu mirne savjesti praviti svinjarije u sadašnjosti – pojedinačno i grupno,
izvanstranački i stranački.
No stvari nisu
tako jednostavne. Zbrka triju glagolskih oblika u prirodi ljudskog društva
daleko je složeniji problem i zato nije dobro da ga razmatramo samo
politološki, nego više komparativno, znanstveno, religijski i filozofski. Pa
krenimo redom:
“Pogledajte ptice nebeske, jer one ne
siju niti žanju niti skupljaju u žitnice, a ipak ih vaš Otac nebeski hrani.
Niste li vi vredniji od njih? Tko od vas
može zabrinutošću svojom imalo produžiti svoj životni vijek? I za odjeću, zašto
ste zabrinuti? Promotrite ljiljane u polju, kako rastu! Ne muče se niti predu,
ali kažem vam da ni Salamun u svoj slavi svojoj nije bio odjeven kao jedan od
njih. A ako Bog tako oblači bilje poljsko, koje danas jest, a sutra se baca u
peć, neće li još prije vas, malovjerni?
Zato nemojte biti zabrinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo
piti?’ ili ‘Što ćemo obući?’ Jer svim tim zaokupljeni su neznabošci. A Otac vaš
nebeski zna da vam je sve to potrebno.” Matej 6:23-32
Što je Isus
time želio reći?
Ne ulazeći sad u
transcendentalnu dubinu ove poruke zahvaćamo samo ono što je golim okom vidljivo
na površini: Briga o budućnosti (pa time i prošlosti) je nepotrebna.
Da bismo to
lakše prihvatili kao svjetonazorsku i psihološku činjenicu treba proširiti
viziju i postaviti problem filozofski: Prošlost
je prošla, budućnost je misao, sadašnjost je stvarnost.
Kada bi nam
pošlo za mozgom suziti svjesnost vlastitog postojanja samo na bljesak sadašnjeg
trenutka, spoznali bismo da u njemu ne postoji vrijeme, misao i želje. Samo
neopisivi osjećaj blaženstva u stanju duhovne ekstaze, čiju spoznaju Gautama
Buda navodi kao najviši cilj života. U njemu nema rođenja ni smrti, jer nema se vremena ni roditi, ni umrijeti.
Nema dharme i nema karme, pa nema
dužnosti ni obaveza. Ostaje samo pomiriti se sa životom u trajnoj nirvani koji
postoji od uvijek i zauvijek.
To je mistična
istina na rubu znanosti, u koju se može posumnjati, ali ju se ne može oboriti,
što je dovoljan razlog da se Hrvatski sabor makne iz prošlosti i osnuje posebno
vijeće za suočavanje sa sadašnjošću?
Ne treba očekivati da će nas prosvijetliti, ali možda će nam svanuti.
Podijeli na društvenim mrežama