Bio je to
kritični seizmički trenutak u novijoj povijesti Katoličke Crkve. Dvije-tisuće-petsto-četrdeset
crkvenih otaca (kardinala, biskupa i teologa), u svečanoj procesiji, osjećalo
je kako im se trese tlo pod nogama. Da je masa vjernika shvatila Papu, sve bi
se srušilo. Petrova katedrala ostala bi samo povijesna građevina u kojoj su
nekad stolovali pape, jer bila bi to neka sasvim drugačija Crkva. Upravo onakva
kakvu je zamišljao Dobri papa Ivan XXIII: „Vrt
koji treba obrađivati, a ne muzej koji treba čuvati.“
Za početak
uslijedio je poziv: „Otresimo prašinu
koja se skupila na prijestolju sv. Petra“… I tako je rođen Drugi vatikanski
koncil, koji je puno toga očistio, ali dosta toga je i ostalo. No, povijest kao
da se ponavlja.
Osmi prosinca
2015., na pedesetu godišnjicu (jer zadnje, četvrto zasjedanje Koncila, završeno
je 8. prosinca 1965.), crkveni oci umjesto potresa
osjećaju propuh. Papa Franjo proglasio
je izvanrednu Svetu godinu milosrđa, otvorivši Sveta vrata Crkve na svim
katedralama u svijetu, umjesto, kako nalaže tradicija, samo na jednoj. No čin
kojim je dodatno propuhao cijelu Crkvu, je papinski ukor, kojim nju i svijet (u
istom paketu) poziva „da spoznaju kako
okrutnost i osuda nisu pravi put.“
“Nekad je i sama Crkva pregruba,
dolazi u iskušenje da slijedi prestrogu liniju, u iskušenje da ustraje samo na
moralnim pravilima pa, kao posljedica toga, jako mnogo ljudi biva isključeno.”
Ovdje
dolazimo do ključne točke u papinoj duhovnoj reformi crkve: Rasterećenje vjernika
od osjećaja krivnje.
Ivan XXIII.
pokušao je to razriješiti na filozofskoj osnovi: “Život
je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda
nastavljamo putovanje”
Trebalo je
dakle, na tom putu, osvijestiti istinu
o vlastitoj duhovnoj prirodi. No umjesto
da vidi u sebi nebo i osvještava ovu okrepljujuću božansku objavu, čovjek je u
sebi, na izričito inzistiranje Crkve, vidio grijeh. Srednjevjekovna depresivna dogma „ljudi su grešna bića“,
čuvana u crkvenom muzeju, potisnula je njegovu nutarnju
želju da uzgoji u sebi vlastiti nebeski
vrt.
Posljedice takvog
ponižavajućeg odnosa ne nose sa sobom samo religijske konotacije. Društvena
slika obuhvaća puno šire obrasce: kulturološke, socijalne, duševne, kliničke…
„Trebamo imati na umu kako su
anksioznost i krivnja bitne emocije
za razvijanje psiholoških obrambenih mehanizama. Budući da je iskustvo ovih
emocija neugodno za osobu, onda pokušavamo potisnuti i emocije i iskustva
povezanih uz njih, što kasnije može biti prvi korak i dovesti do formiranja
simptoma za dijagnozu neuroze, poremećaja
ličnosti i poremećaja raspoloženja. Neki psihoterapeuti vjeruju kako
moralne osude osobito one vezane uz religiju, mogu dalje kroz osjećaj krivnje
produbljivati i poticati još veću neurozu kod klijenta.
Nezdrava krivnja guši našu osobnost i
izaziva u nama osjećaj srama te druge negativne posljedice. Može nas navesti na
samokažnjavanje, samoodbacivanje i razvijanje raznih strahova od odbacivanja.
Naše unutarnje razmišljanje kako nas nitko ne voli, da smo neadekvatni ili
nesposobni u tuđim očima imaju korijen u ovoj emociji.“ (Ratimir Pilja)
Obzirom da
kršćanska kultura u znatnoj mjeri oblikuje naše životno okruženje,
reformistička teološka struja pape Franje ima u tom pogledu jednu veoma pozitivnu
društvenu notu. Ali to nije sve. Bitnu reformsku agendu u njegovom dosadašnjem pontifikatu
vidim upravo u promijeni duhovne komunikacije
vjernika sa vlastitom savješću, koja time i sami kontakt s Bogom (i svojom
božanskom prirodom) ne uvjetuje krutom posredničko-mentorskom ulogom Crkve.
Vjernicima je
to puno draže. I do sada su osjećali da je takav put puno prirodniji i daleko
bliži instrukcijama iz Evanđelja, ali mnogi ga se nisu usudili prakticirati bez
crkvene dozvole mjesnog župnika. Svaki takav samoinicijativni pokušaj urodio bi
grižnjom savjesti.
Sada ih je
papa Franjo u velikoj mjeri oslobodio te dogmatske napasti. Gledajući daleko u
povijest, to je evolucijski korak vrijedan dvije tisuće godina povratka unazad,
koji bi mogao u potpunosti promijeniti sliku kršćanske crkve, vrativši ju na
sam početak, kada između Boga i čovjeka nije stajao nitko TOLIKO VAŽAN. Zdravi
razum i čisto srce bili su dovoljni za bliski
susret. Dobri papa Ivan XXIII. to
je rekao izravno. Današnji, Franjo, svojom neposrednom duhovnom jednostavnošću
to je ponovo potvrdio.
Je li riječ o
pukoj slučajnosti ili božjoj providnosti?…Što god da jest, slutim da je takvo
poimanje vjere neusporedivo bolje – kako za društvo tako i za Crkvu.
Podijeli na društvenim mrežama