Dva šoka pred Godinu vjere – i jedan od prije!

Sva tri šoka u jednakoj mjeri pogađaju ateiste, agnostike i
vjernike, i jedino što ih razlikuje jesu situacije koje izazivaju stanje ovog
zadnjeg – psihološkog šoka.

U tekstu koji slijedi opisujemo takva tri, sa teološkog
stanovišta veoma zanimljiva slučaja – dva od nedavno (a koja su se duboko
dojmila jednog velečasnog) i jedan od prije nekoliko godina (koji se iskreno
dojmio jedne časne sestre pa ga je odlučila ispričati u školi na sastanku
roditelja čija djeca pohađaju vjeronauk).  Sva tri su istinita. O prva dva svjedoči sam
velečasni u novom Glasu
Koncila, a o trećem donosimo priču iz škole.  

 

Priča velečasnog:

“Od četvrtka 11. listopada, od dana kad se navršilo točno 50
godina od otvaranja II. vatikanskoga koncila, u Katoličkoj Crkvi diljem svijeta
teče Godina vjere koja ima specifičnu važnost, osim za same katolike i njihove
zajednice, i za svako društvo, svaki narod i čitavo čovječanstvo u kojima je
Crkva ukorijenjena. Godina vjere tako ima specifičnu važnost i za suvremeno
hrvatsko društvo i upravo je društvena dimenzija Godine vjere ono što je
suvremenom hrvatskom društvu najpotrebnije. U Hrvatskoj samom otvaranju Godine
vjere prethodila su dva šoka, vrlo
indikativna, i po svome značenju iznimno dalekosežna te baš ti šokovi
aktualiziraju društvenu dimenziju Godine vjere.

 

Prvi šok
doživjeli su mnogi katolički vjernici koji su i u prvim danima mjeseca
listopada otvarali svoje radioprijamnike da bi u 6 sati slušali privlačnu,
poučnu i poticajnu 5-minutnu emisiju “Hvaljen Isus i Marija” na Radiju Sljeme,
jednoj od lokalnih stanica Hrvatskoga radija, no mogli su čuti tek svirku ili
pjesmu. Tako je bilo 1. listopada i tako je nastavljeno sljedećih dana jer je
ta emisija jednostavno ukinuta bez ikakve najave i obrazloženja, a bila je
jedina emisija u 24-satnom dnevnom programu toga radija namijenjena katolicima…”

 

“…Drugi šok
doživjeli su pripadnici onoga dijela hrvatskog društva koji se deklarira kao
ateistički ili agnostički, a priredio im ga je preminuli predsjednik Hrvatskoga
sabora Boris Šprem koji se nakon deklariranja ateistom vratio katoličkoj vjeri
te je pomiren s Bogom u sakramentu ispovijedi ispraćen na posljednji počinak
katoličkim obredom ukopa. No, koliki je to šok očitovalo se i u odredbi da
novinari ne smiju čak ni ući na misu zadušnicu na kojoj su bili predstavnici
vlasti. Najviši aktualni predstavnici vlasti poštivali su pokojnikovu
posljednju želju i očitovali da Hrvatska može biti laička država u najboljem
značenju, tj. da stvarno ne samo poštuje nego i jamči slobodu uvjerenja i
vjere. Životno iskustvo pokojnoga predsjednika Hrvatskoga sabora iznimno je
važna poruka svim ljudima dobre volje da se pitanje vjere i Boga, osobito ako
se zauzme negativan stav, ne rješava tek olako, niti definitivno u ranim fazama
života nego, kako je u homiliji nad otvorenim grobom rekao biskup Mijo Gorski,
pred ‘odlazak za svagda u tamu ili prihvaćanje ponuđene ruke Svemogućeg Boga’…”

 

“Oba šoka“ – zaključuje velečasni – “otkrivaju koliko je
suvremeno hrvatsko društvo daleko od stvarne demokracije i normalne, zdrave
pluralnosti.”

 

 

Priča iz škole:

Osmogodišnja djevojčica (za ovu priliku zvat ćemo ju Ana), romsko
je siroče o kojoj skrbe časne sestre. Ana ide u drugi razred jedne zagrebačke
osnovne škole. Ne voli školu, ne zato što ne voli učiti, nego zato što se djeca
iz razreda ne žele sa njom igrati. Često je zbog toga bila potištena i
nerijetko se iz škole vračala plačući.

Ali jednoga dana dotrčala je iz škole sva vesela, i već sa
vrata radosno povikala:

-“Idem na rođendan. Marija me pozvala na rođendan.”

– “Koja Marija? – upitaše je časne.

– “Marija…ona sjedi u drugoj klupi?” – odgovorila je curica.

 

“Bila je ovo vijest koja nas je neobično razveselila“ –
priča časna na roditeljskom sastanku –  ”jer
Anu još nikada nitko iz razreda nije pozvao na rođendan, ovo je bilo prvi put
od kako je pošla u školu. A ono što smo kasnije otkrile zbilja nas je
iznenadilo i to ovom prilikom moram reći: Djevojčica
Marija, jedina je u razredu koja ne pohađa vjeronauk, njezini mama i tata su
ateisti… Ali od svih učenika jedino je ona maloj Ani pružila ruku
prijateljstva.”

Na ovu opasku, svi vjernici u školskim klupama ostadoše paf.

 

Suprotno velečasnom, časna u svojoj priči ne izvodi nikakav konkretan
zaključak, ali teološka poanta ovog šoka jasna je kao dan: dijete roditelja ateista jedino u razredu odgojeno u duhu učenja Isusa
Krista.

 

Za društvo u kojemu je Crkva ozbiljno ukorijenjena, ovo je
sigurno šok vrijedan zabilješke.