Dužan kao Italija

Što se desilo? Otkud Italiji
toliki dug? Kako je moguće pričati o dugu unutar razvijenih zemalja koje su
navodno svoju fiskalnu politiku dovele do optimalnih kapaciteta? Koliko je to
stanje duga? Grčka, u kojoj se zbivaju nemiri, koja je cijeloj EU kamen
spoticanja dužna je simpatičnih 300 milijardi eura. Netko će reći da je to
puno. Naravno, ako je taj dug samo način da napuniš državnu blagajnu i da za
neko vrijeme smiriš situaciju u zemlji, onda je to ogroman dug. No, ako iza tog
duga stoji privreda, prihodi, osmišljeni načini vraćanja duga te ostvarivanja čak
i dobiti po tom dugu onda je taj iznos mali. No, pogledajmo dalje. Mađarska, Češka,
Slovačka, Rumunjska i Hrvatska duguju ukupno 200 milijardi. Puno? Ako vidimo da
je u pitanju pet zemalja iznos djeluje optimistično. Kad krenemo dalje tek ćemo
se zgroziti. Pridodajmo ovim zemljama Poljsku te vidimo da je ukupan dug
zemalja CEE6 oko 400 milijardi. A što je sa Španjolskom? E tu brojke kreću
vrtoglavo. Dakle Španjolska je dužna oko 700 milijardi. I za kraj dolazimo do
frapantnih brojki Italije. Naime, Italija duguje 1.800 milijardi. Da, slovima,
tisuću osam stotina milijardi ojra.

Kad govorimo o javnom dugu
moramo znati da je važan pokazatelj udio državnih vrijednosnica u rukama
stranih investitora. Ovisno o visini ovog udjela povećava se i mogućnost brze
rasprodaje obveznica. Ovaj pokazatelj je za Grčku prilično katastrofičan, jer
znamo da je oko dvije trećine grčkog javnog duga u rukama stranih investitora.
Primjera radi, kod zemalja CEE6 koje smo naveli ovaj postotak iznosi oko jedne četvrtine,
što je daleko povoljnija situacija dužnika.

Osnovni problem Italije može
biti činjenica da gospodarstvo nema dovoljno jak rast za servisiranje kredita čije
kamate uredno i brzo rastu, kao i kod svakog kredita, pa se Italija po
akumuliranom dugu penje na drugo mjesto u Europi. Pogađate, na prvom mjestu je
Grčka. Kako jedno zlo nikad ne dolazi samo, da malo parafraziramo poslovice, i
talijansko tržište vrijednosnih papira pokazuje veliki pad. Već nekoliko dana
zaredom padaju cijene dionica talijanskih banaka, što bi moglo opasno ugroziti njihovu
stabilnost, iako nisu direktno krive za državni dug. Burzovni regulator uveo je
ograničenja protiv tzv “short selling”. O čemu se radi? “Short selling” se
prikazuje kao tehnika ulaganja koja je suprotna financiranju sa margin
kreditom. Ovakav način ulaganja omogućava profit kada je tržište u padu,
zasniva se na posudbi dionica od investicijske tvrtke i prodaji istih, kako bi
se na koncu pokrila prodaja tj. otkupila nazad ista količina dionica, ali po nižoj
cijeni. Profit je u razlici cijene i ostvaruje se kratkoročno, unaprijed
regulirano od strane investicijske tvrtke. Naravno, gubitak je lako moguć i
rizik je velik. Napomenimo da je ZSE uvela ovaj način trgovanja u Hrvatskoj tek
prije mjesec dana sa datumom početka idućeg mjeseca. Mnogi će reći da je u
pitanju samo još jedna izmišljotina u svrhu kockanja novcem i napuhavanja tržišnih
cijena. I biti će u pravu.

Da li će EU pomoći Italiji?
Naravno da hoće, u ovo ne treba uopće sumnjati, jer propast Italije ujedno je i
propast EU. Osim toga kriza u Italiji nije izazvana lošim stanjem ekonomije već
postupcima neukih političara i visoko naslijeđenim javnim dugom. A kako se
Italija urgentno pripremila da pokaže svoju ozbiljnost? Za početak Italija
uvodi nove poreze na financijske transakcije, super poreze na SUV automobile,
nastavak zamrzavanja zapošljavanja u javnom sektoru, smanjenje proračuna
ministarstava i oštrije kažnjavanje izbjegavanja poreza. Hoće li ostati samo na
riječima kao kod nas? Vidjeti ćemo ubrzo.

Hoće li se kriza u Italiji
osjetiti kod nas? Vjerojatno hoće, prvo kroz smanjenje broja talijanskih
turista koji rijetko više putuju na dvotjedni ili trotjedni godišnji odmor.
Unatoč krizi lani je Hrvatsku posjetilo oko milijun talijanskih turista koji su
ostvarili oko 4,7 milijuna noćenja. Što se tiče vlasništva nad “hrvatskim”
bankama, dakle Zagrebačkom i Privrednom, ovdje ne bi trebali brinuti jer su
talijanske banke koje su vlasnici navedenih banaka već dugo paneuropske banke,
te ih kriza u Italiji ne ograničava. Osim toga PBZ i ZABA su po pravilima HNB
visoko kapitalizirane, stabilne i ne ovise o servisiranju talijanskog duga.
Robna razmjena sa Italijom donijela je Hrvatskoj prošle godine 1,66 milijardi
eura, dok je uvoz iz Italije iznosio 2,3 milijarde. Ovo nisu veliki iznosi, no
mogli bi ozbiljno narušiti naš slabašan gospodarski oporavak.

Svjetska kriza, prije tri
godine započela kao kriza sekundarnih hipotekarnih kredita, danas je postala
kriza eurozone. Informacije o propasti eurozone počele su već samim njenim
osnivanjem. Ovdje se sad zlurado smješkaju zlobnici i govore one vječite
pametne riječi: “Jesam li ti ja lijepo govorio da će ta Europa propast.”

Štedljiva politika Italije i
do sada je bila odlika Vlade Silvija Berlusconija. Najveći strah od izbijanja
krize u Italiji pojavio se kad je premijer Berlusconi odbio prijedlog ministra
financija Tremontija o potrebi za još više štedljivom politikom. Automatikom
seoskih tračeva ova informacija izazvala je porast cijena talijanskih obveznica
i početak ćakula o propasti EU. Ako usporedimo Grčku i Italiju vidimo da Grčka
većinu svojih prihoda ostvaruje kroz turizam i brodarski prijevoz, dok je
Italija sedmo najveće gospodarstvo svijeta i drugi najveći izvoznik u Europi čime
dobiva puno veću važnost od Grčke u mjerilima EU.

Ovih ljetnih vrelih dana
kriza u Italiji puni novinske stupce, urednici medija su zadovoljni, suhoparno
i vrelo ljeto samo po sebi nije neka vijest, no propast eurozone je već nešto
drugo. Big brother je završio, HTZ još nije počeo, pa je kriza u Italiji sasvim
zgoda tema za popunjavanje stranica i utjerivanje ledenog straha u kosti čitaocima.
Na sreću, led se na ovoj vrućini brzo topi.

(autor trguje dionicama na
ZSE)