Ipak,
negdje vam se nazire odgovor da bi mogla biti riječ o onim superbudalastim
reality emisijama u kojima se pjevaju pjesme. S odličnim voditeljima koji, ako
treba, isto fino zaurlaju neku svoju uspješnicu.
Moja
slaba tolerantnost nasproću srodnih emisija, koje nažalost i ja sufinanciram
svakog mjeseca s 80 kuna, nije ipak posve neosnovana. Vidite, takve umotvorine
ne stvaraju suverene pojedince. Ma kakvi. One oblikuju ljude po određenom
kalupu – povodljive, nacionalno opterećene, indiskretne, sklone kičeraju i
falšim svečanostima, karikaturalnom ponašanju. Teško bih im, autorima takvih
ljepota, udijelio estetsku kategoriju. Ali, naravno, tko sam ja da prigovaram!
Apsolutno neupućen i zakinut za zadovoljstvo sinkroziranja sa smislom za zabavu
kao dotična gospoda, eto takav sam!
S
druge strane, evo nešto i u moju obranu. Ja se stvarno privilegirano osjećam
dok naprimjer već s doručkom zavrtim prvu ploču dana. Nek to bude, iz kaprica,
Donovan. Škotskim su ga Dylanom zvali, kantautor, pomalo dosadnjikav, hipik,
univerzalni vojnik ljubavi Amerike, Engleske, Japana, Rusije itakodalje. Njemu
suprotstavim, malo kasnije da ne brkam kronologiju, modernog osamnaestogodišnjeg
balavca Jakea Bugga. I na trenutak se osjetim pripadnikom stada koji ga
obožava, ali se ne osjećam loše. Dovraga, od tog klinca čujem takav tekst i
melodiju da pomislim zbog čega se ja toga nisam sjetio? Manjak talenta? 100%
točno, odgovaram si.
Srećom,
fleksibilan sam prema sebi pa si zadajem za domaći rad u sljedećoj inkarnaciji
se poboljšati novim obrascima osobne estetike, braneći se kako god znam i
umijem za svoju neovisnost od budućih, predviđam sportom i nacionalnim
prenemaganjem, televizijskih poslova na hrvatskim frekvencijama. Da, jer slutim
da se ništa bitnoga neće promijeniti.
Možete
li zamisliti jedan moderan domaći film koji NE uključuje zgode kakvog brđanina
(ima čačkalicu najčešće u zubima) ili otočanina (popravlja si frizuru u svakom
izlogu) u sudaru s gradom? Napregnite si mozgovne mišiće, no do neke anomalije
teško se dolazi u našoj kinematografiji. Ajde, neću bit do kraja okrutan jer
dočekati kraj filma i takvog redatelja kao što je Tarantino je za mene također
ko osvajanje Matterhorna, tojest neizvodivo.
Moja,
nažalost samo, mediokritetska inventivnost traži ipak katkad neku trunku
izvanrednosti, nepredvidljivosti, onoga što je izvan dosega vlastite
imaginacije. Toga se u domaćoj produkciji, iz svih žanrova i polja djelatnosti,
iznimno rijetko nalazi. E, a muzika (ponavljam se, znam, ali ne odolijevam
izražavanju užitka kad napišem ovaj krasni internacionalizam suprotstavljajući
ga sa sjeveroistoka uvezenim terminom glazbe), pogotovo naša, na jeziku koji
guštam u pisanom i govorenom obliku, ima složeni zadatak – oduzeti mi pravo na
realnost, zavesti me i dislocirati daleko i od partnerice ako treba, učiniti
moju egzistenciju podnošljivom i nadahnutom, izolirati me od sebe samoga! Da,
volim kad je muzika toliko agresivna i dominanta da mi oduzme pravo na misli i
odvlači pažnju. Isto to očekujem i od knjige, filma, pa i ponekad barem od
domaćeg TV programa.
Tko
ne voli biti barem na dva sata dnevno anesteziran i pasiviziran od realija?
Biti uvučen u kakvu dobro zamišljenu zavrzlamu, jednokratno odricanje od
individualnog problema? Nisam taj.
Podijeli na društvenim mrežama