A u njemu sve je
na svome mjestu. Nema krize, jer svaki čovjek radi za istu cijenu. U mome snu –
ne smetnite s uma da ja ovo sanjam – to je psihološka, a ne ekonomska
činjenica, što u nekom budućem vremenu (opet iz moga sna) u potpunosti mijenja fiziološku paradigmu gospodarskog
upravljanja i organizacije društva, reprogramirajući načine razmišljanja glavom u razmišljanje sa srcem. I tada, jasno
to vidim, dešava se čudo:
Društvena
proizvodnja naglo raste, a čvrstu makroekonomsku ravnotežu gospodarstva jamči stabilna psihička ravnoteža građana – održiva
trajnim kolektivnim dogovorom koji
svakom radnom čovjeku garantira pravo na korištenje cjelokupnog društvenog
dobra za osobne potrebne, bez ikakvog ograničenja.
Da, dobro ste
primijetili, rekao sam „dogovorom“,
a ne ugovorom. U komunizmu nema
ugovora, jer više ne postoji država – dakle ni sudovi – pa se ugovori smatraju
nevažećim. Sve se radi na riječ, jer ljudi su savjesni i odgovorni.
I nema govora o
tome da je to neka utopija!…San je doduše san, ali zbilja je zbilja – a u
njoj je ova sanjana stvarnost apsolutno dosanjana istina. Pustimo na stranu
sada Marksizam, i budimo realni: To je prirodna posljedica političke
prosvijetljenosti Homo sapiensa na samom
kraju njegove biološke evolucije – dugom razvojnom putu od neke davne zaostale vrste
majmunskog primata u mudro i osjećajno misaono biće.
Više ne živi na
kredit, ne skuplja, ne štedi, ne
bankari i ne kamatari. Sada surađuje, stvara i dijeli. Daje i radi prema svojim
mogućnostima, a dobiva i troši prema svojim potrebama. Njegovo ljudsko društvo
je slobodni savez slobodnih građana,
radnika i seljaka koji su odgojeni i obrazovani tako da brinu i skrbe jedni za
druge.
No, da se odmah
razumijemo. Ne prizivam prošlost, jer ona kao takva nikada nije ni postojala, samo molim povjesničare, pisce,
novinare, velečasne, političare i društveno-političke kritičare, one koji se plaše takvog sna, da mi otvoreno objasne čega ih je
strah? Ne tražim da se složimo u mišljenu, samo želim napokon čuti njihovu
konačnu istinu:
Što je to u
njemu krivo? Što je „zločinačko“? Što je „totalitarno“? Što je „diktatorski“?…
Ako je jedini problem
u IMENU koje u nekima pobuđuje možebitne sablasne mentalne asocijacije, onda
molim te učene ljude da mu izmisle neko drugo…Nema smisla da se obični ljudi u
svojim zajedničkim snovima (u svijetlu neke pozitivne ideje o društvenom
uređenju) spotiču i dijele na bizarnim nesporazumima oko čiste terminologije, a samo zato jer su
školovani učenjaci pobrkali lončiće (miješajući krive putove i prave ciljeve).
Čudi me da se
takva zbrka u glavi događa upravo u glavama kršćana, čije ostvarenje kršćanskog
sna o pravednom društvu završava – gdje?…U kakvom društvenom uređenju?
I zato, opet
vas pitam: Što je u njemu zločinačko,
što je totalitarno, što je diktatorski?…
Možda postoji
neka sistemska greška koja mi je promakla. San je ipak varljiva astralna zona
misli i osjećaja pa je moguće da mi se nešto i potkralo. Ako se sjetite, probudite
me.
Podijeli na društvenim mrežama