Tekst je ovo o djeci, ali napisan je, valja priznati, da bi ga čitale ponajprije bake i djedovi. Ako ima netko tko će ga razumjeti, onda su to oni.
Jer, oni znaju – postojalo je u doba u Rijeci kada su naši najmlađi sugrađani mogli koristiti usluge posebnih, samo za njih otvorenih restorana. Dječji restorani? Zvuči toliko neobično da nije druge do zagrebati ispod površine informacije i vidjeti što izlazi na vidjelo.
Cijela se priča zakotrljala koncem četrdesetih godina na tragu ondašnjih nastojanja gradske vlasi, pa i ne samo nje, da omogući „sretnije djetinjstvo“ najmlađim sugrađanima. Nastojanje više nego pozitivno svakoj vlasti i u svako doba. A u ovom slučaju tim više što je riječ o mališanima rođenim ratnih ili prvih poratnih godina, u vrijeme koje je još bavilo saniranjem ratnih posljedica, pa hrane, odjeće i ostalih potrepština nije bilo na izbor. Tko je tada uspijevao podmiriti osnovne potrebe sebe i obitelji, dobro je prošao.
“Nova radost naših pionira”
Kolorit vremena, kada smo se već u njega zapleli, dobro ocrtavaju javno objavljivani razlozi za otvaranje dječjih restorana. Neka sve kaže novinski citat iz 1949. godine: „Dječji restorani – nova radost naših pionira – uz dječje domove, jaslice, obdaništa, kolonije i pionirske domove dokaz su velike brige koju naša Partija i narodna vlast posvećuje našim najmlađima. Danas naša Partija, drug Tito, naša narodna vlast pruža djeci sve potrebno, kako bi se mogla razvijati politički, kulturno i fizički, te da bi jednog dana, spremni mogli preuzeti velike zadatke koji ih čekaju u izgradnji svoje socijalističke domovine.“
Ostavimo li po strani iskaze o političkom razvoju, i to ništa manje nego djece, s njima također socijalizam, pionire i tomu pridruženi tada manje-više obvezan javni rječnik, činjenica je kako je ono što ostane zapravo hvale vrijedna inicijativa. Briga za djecu je uvijek briga za djecu. Tim važnija s obzirom na poratne okolnosti.
Gradski narodni odbor Rijeke potrudio se uoči prvomajskih praznika 1949. otvoriti dječji restoran Snjeguljica na Belvederu, u Ulici Maksima Gorkog (danas Laginjina). Istovremeno je otvorilo, kako su to nazvali, „riblju doručkovaonu“ u Ulici Čajkovskog. Učinjeno je to u okviru tzv. rajonskog ugostiteljskog poduzeća Fiumara. Ubrzo im se pridružio restoran otvoren u Križanićevoj ulici, na lokaciji gdje je prethodno radila, i odradila svoje, jedna slastičarnica.
Zadatak tih restorana bio je omogućiti djeci u dobi do 14 godina da tijekom cijelog dana mogu dobiti namirnice koje su u toj dobi nadasve važne za adekvatan razvoj – ponajprije svježe mlijeko, mliječne proizvode i voće. Naravno, uz cijene koje su morale biti umjerene. Pored tih važnih namirnica, kako je pokazivao dobrim primjerom upravo objekt u Križanićevoj, u takvim se restoranima moglo dobiti još neke zalogaje koji su bili veselje za male gladuše, poput kruha i peciva, sendviča s maslacem, kolača, sladoleda… Namirnice su bile namijenjeno konzumaciji u restoranu, pa se npr. mlijeko, kiselo mlijeko i kakao dobivalo na šalice.
Taj set informacija ne treba čitati kao znak kako djeca nisu mogla dobiti mlijeko i ostalo negdje drugdje, nego da se mlijeku kupljenom u mljekarnici (postojale su i takve prodavaonice) mogla na taj način dodati čaša mlijeka više. U Križanićevoj su djecu iza prodavačkog pulta čekali svježe pečeni kruh, izrezan u kriške i namazan maslacem, kuhana jaja, čaša mlijeka sa šećerom, kolači s trešnjama. Slično je bilo u dječjem restoranu u prvom rajonu, dakle u zapadnom dijelu grada, uz dodatak sanduka punih trešanja i krušaka.
Vodilo se računa da takva mjesta budu opremljena što više moguće novim namještajem, slikama i cvijećem. Također da budu otvorena u blizini dječjih igrališta i kupališta, u blizini onih lokacija gdje djeca rado dolaze provoditi slobodno vrijeme. U restoranima su imale dežurati članice tadašnjih društvenih organizacija, prije svega članice AFŽ-a (organizacije Antifašističkih žena). Njihovo je bilo voditi računa o čistoći i urednosti, pomagati u posluživanju hrane i ostalom, učiti mališane lijepom ponašanju za vrijeme jela.
Tri restorana po ‘rajonu’
Uslijedilo je otvaranje još nekoliko gradskih dječjih restorana. Sve se odvijalo prema uspostavljenom obrascu u okviru rajonskih poduzeća. Tako je u prvoj polovici 1949. poduzeće Poreč otvorilo u prvom rajonu, tj. u zapadnom dijelu grada, vrata dvaju restorana, a u istočnom dijelu grada poduzeće Risnjak vrata također dvaju restorana za mališane (čime se ukupan broj Risnjakovih dječjih restorana u tom dijelu grada povećao na tri). I tu se nije mislilo stati, planovi su govorili kako u svakom rajonu moraju biti po tri restorana za male gladuše. Dotadašnji kapacitet takvih uslužnih objekata govorio je o 150 mjesta. To, doduše, nije vrijedilo za dva Risnjakova restorana, oni su mogli primiti samo 12, odnosno 16 mališana. To je bilo zato što se držalo kako su na aktualnim lokacijama samo privremeno, pa će se tek pronaći veći prostor za njih. Dok se on ne pronađe, nema smisla da djeca ostanu zakinuta.
Dječji restorani bili su opskrbljeni iz posebnih planskih kontingenata brašna, šećera, masti, mlijeka, riže. Štoviše, za njih se našlo i robe s popisa izvanplanskih kontingenata, poput sira. Ne zaboravimo, riječ je poslijeratnim vremenima, kada nije vladalo obilje. Ako bi se dogodilo da nečega uzmanjka, što se npr. znalo dogoditi s paketima šećera i masti, poduzimali su se koraci kod Oblasnoga narodnog odbora da se kontingent poveća.
Jučerašnji korisnici usluga riječkih dječjih restorana danas su dame i gospoda u pristojnim godinama, dapače – ako su sretnici – čuvaju doma svoje unuke i unučice. Zapitaju li se barem ponekad, s pogledima na male glave što im prave nered po stanu, bi li mogli tim istim malim glavama ispričati pripovijest o tomu kako su se njihovi djedovi i bake hranili u njihovim dječjim godinama? Bi li im klinci povjerovali da je neko takvo, daleko i egzotično vrijeme uopće postojalo? Za male uši, dječji restorani mora da će zvučati kao neka dobra izmišljotina. Znaju oni dobro kako to ide – uzmeš u ruke mobitel, pozoveš picu i sama ti pokuca na vrata.
Uostalom, tko može razuman uopće povjerovati kako je postojalo vrijeme kada su bake i djedovi bili mali?
Podijeli na društvenim mrežama