Paviljon RiSpomenete li kvarnerskoj generaciji iz 70-ih ili 80-ih disko-klubove, slijedi osmijeh od uha do uha i uzlet emocija. A još kad ih podsjetite na disko-klub Milde Sorte, malo je reći da ste kao razgovornik nastradali. Pripovijest se sruči na vas u bezbroj fragmenata…

I to je u redu. Svaka generacija ima svoje mitske točke. S vremenom možda postaje manje važno od kakva je štofa satkan svaki pojedinačni mit, stvarnog i poticajnog ili klimavog i napuhanog. Tu je na djelu grupna psihologija, koja ima svoje zakonitosti. A pametni će ionako sami zaključiti koja od priča drži vodu, koja ne.

Milde Sorte nije napuhana pripovijest. U redu, vjerojatno sam jedna od zadnjih osoba na kugli zemaljskoj koja bi tu pripovijest trebala pretakati u retke što ostaju, tragom osobne, recimo to tako, vrlo tanašne sklonosti disko-kulturi. Ali, eto, usudim se reći, Milde je uistinu funkcionirao kao epicentar kvarnerskoga disko-svemira. Tim više me čudi što njegovi promotori, strastveni zagovaratelji, što li su već, ovih dana o svom središtu jučerašnjega disko-svijeta – ni mukajet. Šute li ga, šute, a uvjeren sam kako ne bi trebali. Jer, ove je godine ništa manje nego okrugla, 50. obljetnica otvaranja disko-kluba koji je po svom ukazanju smjesta pretekao već postojeću, priličnog poštovanja vrijednu okolnu konkurenciju.

Ne šutite, kvarnerski diskomani, ispast će kako vas nije ni bilo.

Dijete riječkog Starog grada

Poticaj za to mogu poslužiti i retci što slijede, a govore o početnoj sekvenci Mildea. Imena koja su zakuhala priču o Mildeu su Claudio Ricco, Alčide Likar i Đuro Stjepčević. Sva trojica nisu bili bez iskustava u pokretanju i vođenju klubova. Ricco i Likar imali su iza sebe otvaranje prvog opatijskog kluba te vrste, Disco cluba 57, čija su vrata propustila prve posjetitelje 1967. na obalnom šetalištu, točnije na mjestu gdje će se kasnije podići hotel Admiral. Inicijator toga bio je Ricco, inače dijete riječkoga Starog grada koji je, po završetku opatijske Hotelijersko-turističke škole i petogodišnjeg rada u Švicarskoj, gdje je u jednom od tamošnjih disko-klubova stjecao prva iskustva DJ-a i konobara, odlučio pokrenuti nešto slično na Kvarneru. To „slično“ dobilo je naziv prema popularnoj marki cigareta. Posao je krenuo dobro pa je Ricco poduzeo korak dalje, otvarajući pedesetak metara od prve lokacije iste godine još jedan istovrstan prostor, disko-klub Pirat. U vođenju Disco cluba 57 ubrzo će mu Stjepčević postati suradnik. U sklopu Pirata pokreće se Arcade bar, što će njegovim posjetiteljima dati povoda da s tim imenom poistovjete cijeli klupski prostor.

Oba disko-kluba funkcionirala su u unajmljenim prostorima i prvi su klubovi te vrste u Hrvatskoj. Naravno, ne računajući mjesta za „ples sa ploča“, poput riječkog kluba Husar, koji je vlastitim profilom otvorio put onomu što se nakon njih počelo nazivati disko-klubovima.

Iz arhive Velida Đekića

Iz arhive Velida Đekića

Nakon još jedne epizode, u Novalji na Pagu, gdje je u preuređenom vinskom podrumu 1969. otvorio Klub 69, Claudio Ricco bacio je oko na napuštenu spalionicu smeća opatijskog Komunalca, objekt na Preluku. Građevina je imala samo noseće stupove i krov, ukrašen brojnim rupama, pa su građevinari dobili svojih pet minuta. Objekt je upotpunjen vanjskim zidovima, okolina je očišćena, uređen mu je prilaz, krenulo se i na unutrašnje uređenje, u čemu se nije štedjelo. Nazvan Milde Sorte – hm, zašto li je Likar bio toliko sklon „cigaretnim“ nazivima, kao da ga je sponzorirala duhanska industrija? – klub će u trenutku otvorenja, 6. rujna 1970., moći primiti 800 – 900 posjetitelja. Vremena pionirskog Husara već su bila dobrano iza, pa se disko-kugla ponad njihovih glava tada se već podrazumijevala.

Zahvaljujući udaljenosti od kuća Voloskog i Rijeke, Milde se nije morao opterećivati upitnicima što bi ih u nekim drugim okolnostima stvarala nešto veća buka. Nije samo razina buke bila iznad uobičajene za takva mjesta, jednako takvo bilo je i radno vrijeme. Milde je prvi ostajao otvoren za tadašnje pojmove vrlo kasno, do 2 sata ujutro. Sve mu je to donijelo okus prave disko-meke, sa statusom koji su ostali disko-klubovi mogli samo priželjkivati. Pred ulazom se znao protezati red od 30-ak metara, a uporni koji su željeli ući čekali su po sat i duže da bi došli na svoje, zakoračili iza magičnih klupskih vrata.

„Operaciju Milde“ Ricco će isprva voditi zajedno sa Slobodanom Đorđevićem, da bi potom udružio snage s glazbenim sastavom Opatijski suveniri, koji preuzimaju polovicu kluba. Oni će 1980. Milde temeljito renovirati, slijedeći nove standarde u toj vrsti zabave, zapravo ih na domaćim koordinatama i postavljajući. To znači da će postati zaslužni za atraktivne tehničke novitete poput svjetlećega plesnog podija, lasera, velikoga zidnog ekrana na kojem se moglo gledati izvođače u akciji („suvenir“ donijet s neke od kanadskih turneja Suvenira), također šanka dugog 18 metara, još jedne onodobne neobičnosti. Suveniri koriste svoje estradne veze, nadopunjavajući standardan Mildeov disko-program dovođenjem Ive Robića, Dade Topića, Kiće Slabinca i drugih domaćih poznatih imena.

Zlatna vremena

Zlatna vremena Milde Sorta bila su koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Devedesete godine donijele su očekivan pad, u ratna vremena teško da je nekomu do plesa, a poraće je značilo debelo izmijenjene okolnosti, što je u konačnici dovelo do zatvaranja kluba. Lokacija je iznova obrasla u nekontrolirani gustiš, građevina bez održavanja krenula je izdisati, u jednu riječ sve se pretvorilo u mjesto koje mudrijem svijetu valja izbjegavati. Sve uvjerljivo govori priložena fotografija iz moga arhiva, snimljena oko 2012. godine, što znači nedugo prije nego što će na scenu doći novi investitori, naslućujući hotelski potencijal mjesta.

Ima slučajnosti koje to nisu: nekadašnjem disko-hramu Milde Sorte presudio je jedan od svojedobnih riječkih pankera, Idis Turato, koji se pozabavio arhitektonskim rješenjem hotela Navis, izniklom na mjestu ugasloga Mildea. S pankerskog stajališta, sve se u kulturološkom obračunu panka i diska, dviju pop-kulturnih paradigmi s prijelaza sedamdesetih u osamdesete, dogodilo malo kasnije od očekivanja, ali – više nego pravedno.

Prolazeći danas Prelukom, znam pomisliti kako u hotelu Navis mora biti gostiju, jamačno i sobarica, koji ponekad osjete neobjašnjivu potrebu da daju oduška nogama i zaplešu uz tko zna otkuda dolepršali disko-ritam, barem kad ih nitko ne vidi. Ako oni ne znaju zašto im se i kako to događa, neka pitaju, čini mi se kako znam odgovor. To vam je genius loci, duh mjesta.

Fotografije: iz arhive Velida Đekića