Kolumna Kolumna plitkih misli

Vježbalo
se tri puta tjedno, a kad su se spajali praznici s vikendima i dnevno, po
nekoliko sati. U neudobnim uvjetima. S vlažnom opremom. Zadivljujuće, ništa od
toga nije bilo registrirano kao manjak. Možda je razlog bio i taj što je
proljeće bilo u punom naletu, cvale su trešnje na sve strane, zujali bumbari. A
bilo je onda još i onih drugih kukaca s krilima, u bojama na Borussiju, žuto
crnim. U pauzama smo izlazili sjedajući na zidić i buljili pred sebe, mozak se
– ispunjen bukom iz garaže – udobno smještao u tupost. Mora da čovjek ipak nije
bio projektiran za veća, duža i zahtjevnija iskušenja. Šta ćeš radit nakon
Gitarijade, pitao me pjevač. Nastavit još studirat, naravno. Misliš da nećemo
pobijedit? Pa, ono, ko će ga znat, odgovorio sam vrlo neutralno, iako sam bio
više nego siguran da ćemo ispast već otprilike prije tonske probe. Dogovaranje
na duge staze nimalo nisam ljubio, štoviše, osjećaj potpune slobode i
neovisnosti bilo je dragocjenije od obećane neznamkakve karijere. Kako su
mjeseci odmicali prema kolovozu bend je zvučao suvislije, ali ne i puno bolje,
kako na autorskom tako i na izvedbenom planu. Slučaj je završio kako sam i
slutio.

Po
povratku u Rijeku, prijateljski smo se razišli bez nekih banalnosti, u ozračju
korektnosti s naznakom za neko buduće ‘možda’ nastupanje. Slučaj je već padao u
zaborav uslijed obaveza prema fakultetu, a i angažman u klubu OK Ivo Lola Ribar
zauzimao je ozbiljniji smjer. Ali pustolovnog temperamenta, upustio sam se u
solističko snimanje, potpuno nespreman i nedovršenog aranžmana, u studio k
Predragu Trpkovu. Stigmu sam zbrzao u
dva sata, s neidentificiranim tekstom na kvaziengleskom, stavio je na kazetu i
odjurio je preslušati na kućne zvučnike. Zvučalo je identično glupo i isprazno
baš kao i u studiju! Umjesto da se okanim tog posla, a i uslijed napada krajnje
neobjektivnosti, odnio sam ‘pjesmu’ u ruke radijskom uredniku da je zavrti u
specijaliziranoj rock emisiji na valovima Radio Rijeke. Uz besprijekornu najavu
doživio sam i jednokratnu distribuciju u eteru. Op – laa! Jedini, međutim, slučajni
svjedok premijeri bio je član grupe Ann Boleyn. Sastava s kojim sam debitirao u
Zaječaru. Očigledno neimpresioniran dark okvirom ‘kompozicije’ predložio mi je
da im se još jednom pridružim pri njihovom klasičnom izričaju hedonističkog i
ne osobito profinjenog pristupa rokenrolu, a za koji sam smatrao da je pomalo
na izdisaju i u defanzivnom položaju u odnosu na suvremeni tijek aktualnog zvuka.
Suprotno svim očekivanjima zdravog rezoniranja bez predumišljaja sam prihvatio!
Razlog je bio sakralnog karaktera – nastup na predstojećem Ri Rocku! Gotovo sam
se onesvijestio i blago čvrknuo po glavi o rub stola pri padu na pod kad su mi
noge od sreće otkazale poslušnost. Amputacija udova nije bila nužna pa sam u
imobiliziranom stanju sjedio narednih nekoliko minuta dok se nisam posve
oporavio.

U
radnom stolu držao sam dvije rezervne trzalice. Jednu poluistrošenu, drugu
skroz novu, na fini špic, za brzo trzanje. Ekonomičnog stava kao i uvijek,
odlučio sam žrtvovati prvu na predstojećim probama. Onu nevinu, neokrznutu sam
odložio u vitrinu. Do inauguracije koja se ima dogoditi oko Božića te 1987. U
mom miljeu, onodobnom, to i nije bila toliko rijetka pojava. Skromni crni
alatić na sunce u sredini za svirače poput mene nije bio znatan trošak, ali
prečesti deficit na tržištu pozivao je na oprez i uskraćivanje od nepotrebnog
bahaćenja. Kao što se vidi iz priloženog prisebnost je neobična karakteristika
uživanja u lokalnom rocku. Siguran sam da je i Slash razmišljao na takav
praktičan i razborit način ondje preko Oceana.

Dva
mjeseca poslije, u poslijepodnevnim satima, stajao sam u sredini dvorane 3.maj
na Mlaki. Oko vrata sam, od strane tajnika podružnice mjesne omladine, okićen
lentom/propusnicom s rednim brojem na 024. Odlučio sam je privremeno preseliti
u džep. Ono, kao, radi kul furke. Gitaru sam obukao, ljubaznošću mamine vješte
ruke šilice, u ostatke svojih traperica, držao je naslonjenu na nožne prste, ne
želeći joj ni u kom slučaju naštetiti. Upravo na odlasku prema garderobi, jer
uskoro smo i mi trebali iskoristiti svoje zakonsko pravo na trominutnu zvučnu
probu, na bini se ukopčao Ross sa svojim MusicManom, uvježbavao se sam
prakticirajući Mistreated. Okrenuo
sam mu leđa i, da, zvučao je upravo kao Blackmore! Nadao sam se da ću i ja
jednom uz pomoć klinike za specijaliziranu plastičnu i motoričku kirurgiju sebi
priuštit baš takav komplet briljantnih prstiju namijenjenih sviranju
besprijekornog bluza. (Izvisila je nada, op.a.). Teška srca, nakon Rossove
demonstracije, kao da su se obrušile ne znam kakve brige na mene, ukopčao sam
na ponuđeno pojačalo, za utjehu se prekomjerno odvrnuvši. To me je usrećilo
unekoliko, da. Organizator je, međutim, iskazao manjak entuzijazma
priprijetivši trajnim iskopčavanjem cjelokupnog binskog električnog sustava za
vrijeme nastupa Ann Boleyn. Uz manji rezignirani uzdah pristao sam na ucjenu i
utišao svoju frustraciju.

Večer
je protjecala uobičajeno, dvorana je bila ispunjena klijentelom mazohista
zaljubljenih u Ri Rock izričaj i srednjoškolcima iz Elektrotehničke i
Gimnazije. Nije bilo vremena za raspravljanje o umjetničkim dosezima pojedinih
izvođača jer su se članovi bendova ubrzano i nervozno smjenjivali sa stejdža.
Zaboravite normalan i staloženi ritam kad je u pitanju ova smotra, grozničavost
je jedina konstanta i sustav vrijednosti kojim se rukovodilo. Makar i
nenamjerno.

Ah,
da. Svirka? Obezglavljena – jer nomen est omen – i na razini očekivanog, ali ne
i potpuno obeshrabrujuća. Mikrofonije, šuštanja, krčanja i zujanja različitih
tonaliteta, kao i glasnoće od preko dozvoljenih 100 decibela nije nedostajalo,
sve u svemu, malo tko mi je poslije pristupio i čestitao makar i na
artikuliranosti. Neobično, unatoč tomu i valjda na dešpet sudbini, nakon mog premijernog
nastupa na Ri Rocku ’87. postajem članom En Face. Bolje to negoli da sam uskoro
počeo razmijenjivati ljubavne poruke s frižiderom, zasigurno.

Kalendar događanja

Predstava
  • 03.07. – 04.07.
  • (21:00)

“Kralj Edip” – klasik za nove generacije

Jedan od najnagrađivanijih umjetnika iz Cordobe, Luciano Delprato, ponudit će suvremeno čitanje klasične dramske literature te ovaj lektirni naslov mladoj publici....

Detaljnije

Obilazak
  • 04.07.
  • (10:00)

„Neboderi: Grad među oblacima“

Dođite poslušati priču o riječkim neboderima, saznajte kako aktivirati svoj krov uz savjete Sekcije, a na kraju ponesite uspomenu u obliku fotografije ili crteža s radionice skiciranja gradskih vizura....

Detaljnije

Predstava
  • 03.07.
  • (20:00)

Port of Dance: Viktor Černický “PLI”

„PLI“ kombinira 22 stolice i jednog posvećenog čovjeka. Na maloj platformi Viktor Černický odlučno ulazi u pokušaj neodređene konstrukcije, rekonstrukcije i dekonstrukcije svemira...

Detaljnije

Festival
  • 04.07.
  • (10:00)

U Harteru na Kvarteru, u epizodi: Ulični sport

Posjetitelje očekuje vođena planinarska šetnja do Žaklja, radionica urbanog penjanja, prezentacija Skateboard kluba Kvarner, urbana biciklistička tura od Konta do Hartere...

Detaljnije

Festival
  • 04.07. – 05.07.
  • (09:00)

Kantrida FKK 2020: Svečano otvorenje uz ponoćnu operu

Raznolikim programom na plaži Ploče, čiji će vrhunac biti ponoćna premijera “Opere Navale” Zorana Majstorovića, svečano će se otvoriti manifestacija Kantrida FKK 2020 ...

Detaljnije

Izložba
  • 05.07.
  • (11:00)

Likovna izložba “Pul Kaštela”

Na izložbi sudjeluju umjetnici iz svih krajeva Hrvatske, a od 2009. godine izložba je i međunarodnog karaktera....

Detaljnije

Skip to content