Priroda društva

Što god
više analiziram pedagoške tekovine modernog hrvatskog društva, ne mogu se oteti
dojmu da problemi u odgoju rastu proporcionalno broju osviještenih “pedagoga” –
što pravnika, što psihologa, što socijalnih radnika – čija “pedagoška ekologija”
ne prelazi razinu ekološke razboritosti spomenutog dvorskog suca.

Ako netko
misli da je normalno i pametno poslati majku djeteta u zatvor zato što je
posegnula za metodom fizičke kazne, onda je njegovo mjesto u nekom imaginarnom
svijetu karikature Branta Parkera, a nikako u realnom životu gdje mu je
povjereno voditi brigu o zaštiti dječjih prava.

Naravno da
primjena fizičke kazne nje odgojna metoda koju suvremena pedagogija smatra
primjerenom, ali poučavati roditelje o dosezima znanstvenih spoznaja putem
kaznenog zakona je apsolutno neprihvatljivo i totalno besmisleno. Jer, budimo
realni: razlika između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja djece je ogromna,
najčešće i potpuno neusporediva, i svatko tko u takvom slučaju svoje pravno
uporište za kaznenom odgovornošću roditelja traži u području pedagogije
naprosto manipulira znanošću.

Sjećam se
dobro prvog sata sportske igraonice  kada
sam na kraju treninga pitao djecu: tko smije ostati još pet minuta? Jedan
učenik je rekao:

-“Ja ne
smijem, mama je rekla da do jedan i deset moram biti doma. Ljutit će se ako
zakasnim.”

-“Dobro” –
rekoh –  “onda se požuri jer ovaj moj sat,
izgleda, malo kasni.”  

– “Aha” – klimnuo
je dječak i odjurio iz dvorane kao raketa. 

Tada je
imao osam godina. Danas je  maturant.
Odličan učenik, potpuno socijaliziran mladić, svestran sportaš i izvrstan
muzičar – jednom riječju, dijete na ponos i sreću svojih roditelja, kako po znanju
tako i po vladanju.  No uvijek se pitam
što bi se dogodilo da sam u ono vrijeme bio “pedagoški osviješten”? Ne samo ja, nego i njegova učiteljica,
ravnatelj škole, socijalna radnica…Ne dvojim da je to za njega moglo biti
pogubno. Razlog je sasvim jednostavno za objasniti.

Tada sam u
njemu vidio dobro odgojeno dijete, pristojnog i savjesnog učenika  koji poštuje riječ svojih roditelja, simpatičnog
veselog dječaka iz čijeg se ponašanja jasno vidi da ima reda u životu. Ni manje
ni više od toga.

Ali moglo
je biti i sasvim suprotno. Dakle, kako rekoh, da sam kojim slučajem bio
pedagoški osviješten, vjerojatno bih u njegovoj reakciji, njegovom izrazu lica,
vidio “emocionalnu uznemirenost”, “strah od kazne”,  što bi me nagnalo da o svojim dramatičnim zapažanjima
hitno izvijestim članove tima stručne službe škole. Pod pretpostavkom da su i
oni bili pedagoški osviješteni, slijedila bi munjevita prijava nadležnoj
inspekciji radi osnovane sumnje da je dijete “sistematski zlostavljano” – “okrutnim
metodama”  tradicionalnog načina  odgoja.

Nimalo ne
dvojim da bi daljnja “kriminalistička” istraga otkrila cijeli niz “neprimjerenih  odgojnih mjera” i zakonskih prekoračenja, dovoljnih
za pokretanje sudskog postupka protiv njegovih roditelja, što je lako moglo
završiti izricanjem zatvorske kazne. Ne sumnjam da bi sve bilo po zakonu, u skladu
sa najvišim standardima o zaštiti prava djeteta i s blagoslovom dječje pravobraniteljice. I bila bi to jedna velika
nepravda.

Današnjom
zakonskom praksom, na dobrom smo putu da počnemo činiti upravo takve gluposti,
sa posljedicama čija se šteta više ne može popraviti.