Što god
više analiziram pedagoške tekovine modernog hrvatskog društva, ne mogu se oteti
dojmu da problemi u odgoju rastu proporcionalno broju osviještenih “pedagoga” –
što pravnika, što psihologa, što socijalnih radnika – čija “pedagoška ekologija”
ne prelazi razinu ekološke razboritosti spomenutog dvorskog suca.
Ako netko
misli da je normalno i pametno poslati majku djeteta u zatvor zato što je
posegnula za metodom fizičke kazne, onda je njegovo mjesto u nekom imaginarnom
svijetu karikature Branta Parkera, a nikako u realnom životu gdje mu je
povjereno voditi brigu o zaštiti dječjih prava.
Naravno da
primjena fizičke kazne nje odgojna metoda koju suvremena pedagogija smatra
primjerenom, ali poučavati roditelje o dosezima znanstvenih spoznaja putem
kaznenog zakona je apsolutno neprihvatljivo i totalno besmisleno. Jer, budimo
realni: razlika između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja djece je ogromna,
najčešće i potpuno neusporediva, i svatko tko u takvom slučaju svoje pravno
uporište za kaznenom odgovornošću roditelja traži u području pedagogije
naprosto manipulira znanošću.
Sjećam se
dobro prvog sata sportske igraonice kada
sam na kraju treninga pitao djecu: tko smije ostati još pet minuta? Jedan
učenik je rekao:
-“Ja ne
smijem, mama je rekla da do jedan i deset moram biti doma. Ljutit će se ako
zakasnim.”
-“Dobro” –
rekoh – “onda se požuri jer ovaj moj sat,
izgleda, malo kasni.”
– “Aha” – klimnuo
je dječak i odjurio iz dvorane kao raketa.
Tada je
imao osam godina. Danas je maturant.
Odličan učenik, potpuno socijaliziran mladić, svestran sportaš i izvrstan
muzičar – jednom riječju, dijete na ponos i sreću svojih roditelja, kako po znanju
tako i po vladanju. No uvijek se pitam
što bi se dogodilo da sam u ono vrijeme bio “pedagoški osviješten”? Ne samo ja, nego i njegova učiteljica,
ravnatelj škole, socijalna radnica…Ne dvojim da je to za njega moglo biti
pogubno. Razlog je sasvim jednostavno za objasniti.
Tada sam u
njemu vidio dobro odgojeno dijete, pristojnog i savjesnog učenika koji poštuje riječ svojih roditelja, simpatičnog
veselog dječaka iz čijeg se ponašanja jasno vidi da ima reda u životu. Ni manje
ni više od toga.
Ali moglo
je biti i sasvim suprotno. Dakle, kako rekoh, da sam kojim slučajem bio
pedagoški osviješten, vjerojatno bih u njegovoj reakciji, njegovom izrazu lica,
vidio “emocionalnu uznemirenost”, “strah od kazne”, što bi me nagnalo da o svojim dramatičnim zapažanjima
hitno izvijestim članove tima stručne službe škole. Pod pretpostavkom da su i
oni bili pedagoški osviješteni, slijedila bi munjevita prijava nadležnoj
inspekciji radi osnovane sumnje da je dijete “sistematski zlostavljano” – “okrutnim
metodama” tradicionalnog načina odgoja.
Nimalo ne
dvojim da bi daljnja “kriminalistička” istraga otkrila cijeli niz “neprimjerenih odgojnih mjera” i zakonskih prekoračenja, dovoljnih
za pokretanje sudskog postupka protiv njegovih roditelja, što je lako moglo
završiti izricanjem zatvorske kazne. Ne sumnjam da bi sve bilo po zakonu, u skladu
sa najvišim standardima o zaštiti prava djeteta i s blagoslovom dječje pravobraniteljice. I bila bi to jedna velika
nepravda.
Današnjom
zakonskom praksom, na dobrom smo putu da počnemo činiti upravo takve gluposti,
sa posljedicama čija se šteta više ne može popraviti.
Podijeli na društvenim mrežama