Branka Čubrilo, riječka književnica u Australiji

Vaša nova knjiga The Mosaic of the
Broken Soul (Mozaik slomljene duše) objavljena je ove godine u Londonu. Kako je
došlo do toga da bude objavljena u Engleskoj, a ne u Australiji?

London je
uvijek bio moj interes kad je u pitanju izdavanje knjiga. Nijedna druga
destinacija nije mi bila toliko interesantna. Pa i radnja je djelomično smještena
u London, iako je i u Sydney, makar se samo ime gradova ne spominje čitatelju
je odmah jasno o kojim se mjestima radi.

 

Radi se o knjizi čiji je stil zreo,
kompleksan, U njoj ima elemenata psihologije i metafizike, razmišljanja o
svijetu, a ipak je to lako čitljiva proza koja čitatelja vodi kroz različita
mjesta i upoznaje s različitim ljudima i proživljenim trenucima. Kako bi je
opisala, kao knjigo o ljubavi, o borbi, kao knjigu o potrazi za odgovorima?

To je
autobiografska knjiga, likovi su autentični, proživljene situacije su autentične.
Radi se o ženi koja je dva puta suočena s dijagnozom koja ne ostavlja mjesta
površnim razmišljanjima i djelovanjima, otuda, kako vi kažete počinje ‘potraga
za odgovorima’, borba za opstankom, preživljavanjem, otuda naviruća sjećanja na
prošlost; prošle ljubavi i to kakav su one trag ostavile u životu jedne osobe.

 

Da li su nas oplemenile ili su ostavile gorak okus u ustima? Da li je
sazrijevanje satkano od padova, izdaja, bolesti, borbi da bi se sve to
ujedinilo u jednoj ideji koja navodi da svi ti osjećaji uvijek vode istom – ka
više ljubavi kroz – opraštanje? Opraštanje je središnji dio ovog djela
protkanog uistinu nemilim događajima kojima život ljude povremeno obdari. Ovo
je priča ne samo o lavovskoj borbi jedne majke kojoj je majčinstvo vodeća snaga
u preživljavanju, već je to priča i o kćeri kojoj majka dolazi na drugi kraj
svijeta da je njeguje, da je osnaži, da joj pruži ljubav i vjeru kad su je
bolesnu iznevjerili oni u koje je vjerovala. To je priča o potrazi za novim
identitetom kada čovjek shvati da je ‘identitet’ nešto što je vrlo krhko;
uvjetovano okolnostima, jedan image koji malo jači vjetar lako otpuhne. Dakle,
priča koja govori o padanju iluzija bilo koje vrste, pa i iluzije o vlastitom
identitetu.

 

Sjećanja na krajeve u kojima ste
živjela, odlazak u Australiji, borba s bolešću, samospoznaja i pisanje kao
oblik autoterapije? Je li postojala i ako jest, što je bila presudna karika za
nastanak romana?

Sjećanja na
krajeve u kojima sam živjela su dio mene. Kako da čovjek zaboravi dio sebe i
dio svoje prošlosti, kad nas upravo ta prošlost, u dobroj mjeri čini onim što
smo danas? Ja često živim u prošlosti i to sam rekla i u knjizi, pisci žive u
prošlosti pokušavajući je oteti zaboravu i interpretirajući je na razne načine.
Moj odlazak u Australiju bio je neplaniran. Voljela sam svoj grad i bila
zadovoljna mjestom koje sam tu pronašla, imala sam prijatelje i život je bio
dobar. Otišla sam u Australiju zbog čovjeka kojeg sam voljela, dakle, zbog
ljubavi. Tako se to često događa. A imala sam dosta ljubavi i doma, čak i previše,
ali misteriozni su putevi ljubavi. I eto, zatekla sam se u Sydneyu! A što se tiče
bolesti, tu nemam što reći. Svaka je borba individualna i ja sam kroz svoju priču
ponudila ljudima mogući način kako se boriti s bolešću i na kraju (u mom slučaju)
kako je pobijediti. Ja uvijek tvrdim kako bolest nastaje kad čovjek nije
sretan, a ja sam jedan period svog života bila nesretna. Bolest se dogodila
polako, nakupljenim tugama, odvojenošću od porodice koja je u mom slučaju bila porodica
u kojoj je bilo lako i ugodno živjeti, nekim izdajama…tako da čovjekov duh počne,
da tako kažem, kopniti.

Znate, naći se u novoj sredini i početi jedan život
ispočetka nikome nije lako, tako ni meni nije bilo lako. Ja sam osoba koja puno
razmišlja i u stanju sam prozrijeti neke situacije, no nije lako uvijek naći
adekvatno rješenje. Ja sam tragalac. Uvijek sam tragala za odgovorima. Nije me
zadovoljavala samo jedna ideja, jedna misao, jedna religija ili jedna filozofija.
Tražila sam uvijek neku kombinaciju koja bi najbolje odgovarala mom
senzibilitetu ili mentalnom sklopu, ako hoćete. Hm, odgovori, da li ih uopće
ikada nađemo, da li ih ima? Ili smo samo tu da proživimo život na najbolji mogući
način. I ništa više od toga. Pisanje kao
oblik autoterapije, da. U romanu postoji lik kojeg nazivam Nobleman, niti on
nije fiktivni, već je stvarni, lik. On je moj psiholog koji mi je pomagao
zadnjih nekoliko godina da posložim pokidane komadiće svog mozaika (ili ako hoćete,
mozaika moje slomljene duše) u kohezivnu sliku. Da, ostale su pukotine pri lijepljenju,
ali to je dobro, kroz pukotine ulazi svijetlo! Pukotine nas čine – ljudskijima.
On je pročitao neke dijelove mojih prijašnjih romana i pokušao me lagano,
neosjetno, fino uvjeriti da počnem ponovo pisati. Tada mi se nije pisalo, samo
mi se razmišljalo, a on me molio da stavim svoje misli na papir (tj.
kompjuter). I tako, s vremenom me uvjerio i ja sam počela pisati prve stranice
koje sam njemu čitala svaki put kada bismo se sreli. Tako je nastao cijeli
roman, ili da ga nazovem moja ispovijest. Kada smo došli do kraja terapije, ispovijesti,
priče ili romana (kako da to nazovem) on me počeo isto tako nenapadno i lagano
uvjeravati da ga ponudim nekom izdavaču. Kako bi rekli…ostatak priče je
povijest.

Koliko među događajima i likovima ima
fikcije? Kako su na sam tekst reagirali oni koji su se prepoznali u njemu?

Fikcije
nema, samo su promijenjena imena i neki događaji su manje ili više
dramatizirani ovisno o tome koliko sam željela potencirati ili umanjiti značaj
nekog događaja. Kako su reagirali? Ne znam kako su ljudi koji su se prepoznali
reagirali. Ne želim nikada pričati o svojim romanima s ljudima koji su ih čitali,
pa niti s onima koji se prepoznaju. Netko je u mom životu odigrao određenu
ulogu i ja sam to shvatila i interpretirala na određen način. Možda se to nešto
baš i nije tako dogodilo u očima neke druge osobe, ali moja osobna
interpretacija za mene je realnost. Ljudi bi mogli svakako reagirati, ali, kao što
rekoh, ja sam samo ispričala svoju životnu priču.

 

Sad već pišete na engleskom? Tko su
pisci koje čitate i čiji stil cijenite?

Da, pišem
na engleskom i prevodim svoje prijašnje romane i kratke priče na engleski.
Nisam mogla vjerovati da će mi ikada biti lakše izraziti se na nekom drugom
jeziku, no baš se to dogodilo. A čitam jako puno. Ima mnogo pisaca koje
cijenim. Ne čitam samo književna djela, već i psihologiju, filozofske teme,
različite religijske knjige, metafiziku… Volim Thomasa Moora, obožavam Marquezov
stil, volim A.S. Bayat… Uvijek se vraćam klasicima kad je riječ o literaturi,
nekako mi je to je najbliže iako ima dosta suvremenih pisaca koji su dobri i
koje sam spomenula.

 

Čest je pojam kod književne kritike
“Žensko pismo”. Iako razlike u stilu zasigurno postoje, vjerujete li
vi u “Muško” i “Žensko” pismo?

Tu ću
odgovoriti samo jednim kratkim – Ne! Ja vjerujem samo u dobru literaturu i to
je ono što me rukovodi pri čitanju. Pametno, inteligentno štivo. Tekst koji otvara
neke druge vidike, mogućnosti, koji ostavlja trag kada ga pročitamo, a da li je
takvo štivo napisala žena ili muškarac… To je na neki način diskriminacija, a
diskriminacija nije bliska mom poimanju ičega.

 

Što je s hrvatskim izdanjem knjige?

O tome
nisam razmišljala. Moja se knjiga prodaje na sedam kontinenata i koliko znam u
desetak Europskih zemalja. Hrvatsko izdanje, što da ne? Pa, na koncu, moje su
prijašnje knjige napisane na hrvatskom. Ukoliko je neki izdavač zainteresiran,
dapače, može mi se osobno obratiti. Ali knjigu bih jedino ja mogla prevesti,
jer s obzirom da je to autobiografija mislim da jedina ja posjedujem taj
senzibilitet prijevoda na moj jezik.

 

Planovi za budućnost? Radite li na novim
tekstovima?

Hm, planovi
za budućnost! Ima jedna šala koja kaže “Reci Bogu svoje planove da ga
dobro nasmiješ!” Kad čovjek doživi ozbiljne bolesti i velike padove onda
su planovi nešto što i nije do kraja definirano. Ja živim dobar život; zdrav i
aktivan, putujem i izmjenjujem ogromne količine ljubavi s mojom obitelji i
prijateljima. U međuvremenu pišem i prevodim. Jako mi je važno da pišem, što ce
od toga, kada i gdje biti objavljeno, to ne znam niti puno brinem. Jest, pišem
nešto novo, još ni sama ne znam kuda će me to odvesti. Mislila sam da se radi o
kratkoj priči, ali se ta kratka priča odužila, i nikako prestati. Stoga, vidjet
ćemo, kao i uvijek negdje će biti objavljeno, svakako.