Pljesak za životno djelo

Razlog
tome je moje prosto filozofsko shvaćanje da su temelj obrazovanja ipak (i prije
svega) dobri učitelji, a ne školski
programi. A njih je u sustavu toliko
dobrih da naše obrazovanje ne može biti loše. Dakle, podržimo promjene,
krenimo naprijed – ali zato jer možemo i trebamo bolje, a ne zbog toga što
nismo dovoljno dobri.

Ovo uvjerenje
gajim još iz studentskih dana kada sam često imao prilike usporediti svoje
tadašnje profesora sa njihovim uvaženim kolegama iz tzv. zemalja prvoga svijeta, koje nama iz drugog i trećega reda služe za nekakav uzor. Riječ je, dakako, o mojem
osobnom, nekritičkom subjektivnom stavu, ali njega se nikako ne smije
podcijeniti  – jer stečeni utisci o
svojim nastavnicima koje studenti/učenici nose iz škole/fakulteta imaju uvijek
svoju posebnu, nezamjenjivu vrijednost.  

Ma koliko
šutjeli o tome, poštovanje vlastitih đaka najveća je nagrada svima koji su
radni vijek proveli u razredu, i priznanje koje nema svoju cijenu. A to je u
biti sukus ove današnje priče koja je u moru udarnih vijesti iz zemlje i
svijeta isplivala na površinu dnevnih novina kao pravi biser.

Dirljiva
gesta studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čija je slika ovih dana
procurila u javnosti, malo je koga
ostavila ravnodušnim, i samo u nekoliko minuta, barem nakratko, vratila dostojanstvo profesije na mjesto koje
joj pripada.

Želim
vjerovati, naivno jungovski, da je ovo bila spontana iskra duhovne inicijacije,
bljesak kozmičke svijesti u kolektivnom
nesvjesnom koji reformu školstva posprema u korijenu – tamo u srcima
ljudskim, na višoj razini svijesti do koje niti jedna reforma školstva ne može
doprijeti.

U samo
četiri duge minute neprekinutog pljeska ovi mladi ljudi rekli su sve, i svaka
riječ više o tome bila bi previše, osim nekoliko posljednjih rečenica, vrijednih
koncentrirane pažnje, kojima se na kraju svojeg zadnjeg školskog sata ganuti
profesor zahvalio svojim studentima na priređenom ispraćaju:

Znao sam uvijek da je fakultet tu zbog
studenata, da je naš posao da radimo tu sa studentima i da to radimo tako da im
pomognemo. Svaka čaša je različite veličine, svaka darovitost je drukčijeg
oblika i drukčije veličine, ali treba pomoći svakom da napravi one korake koje
on sam može napraviti. Tako sam ja razmišljao.

Kapa do
poda, Učitelju.