Prošlog ponedjeljka cijela familija skupila se na Krizmi. I kako to obično biva, u Crkvi i okolo nje prepuno ljudi, raznih vjera i nevjera Katolici, pravoslavci, marksisti, moralisti, monisti, dualisti, ateisti, komunisti…sve brat do brata, drug do druga – i ja među njima. Takav je običaj i nitko nikoga ne pita zašto je došao, nego ih više čudi ako nekoga nema.
Vani je bilo poprilično vruće, pa stojeći kod samih vrata, na laganom propuhu, taman mi bijaše ugodno, stoga sam odlučio ostati do kraja misnog slavlja, ne sluteći što mi se sprema.
Misa po običaju trajaše dugo, jer povijest Hrvata nije lako opisati u pola sata. Ali kad sam već tu, rekoh, red je da ostanem do kraja. Duboko uronjen u svoj
blaženi duh, u jednom trenu malo me uhvatio drijemež, iz kojega me prene neko lagano komešanje. Najprije pomislih da su uzrok tome skupljači milodara, a onda ugledah velečasnog koji prilazi od jednog do drugog udjeljujući sakrament svete pričesti.
Znao sam da taj sveti crkveni čin po katoličkom protokolu pripada samo onima koji su se ispovjedili, zato se u prvom pristupu lagano odmaknuh u stranu, propustivši velečasnog da prođe. Zaokupljen nekim svojim bezbožnim mislima o svečarskom ručku koji nas je čekao u obližnjem restoranu, nisam primijetio kada se vratio da pričesti one koji su zaostali u prvome krugu. Imao sam taman peh da se nađem okružen ovećom skupinom pričesnika i kad je došao do mene, diskretnom gestom ponudivši hostiju, bijaše mi neugodno odbiti.
U prvi mah malo sam se nećkao, no već se u drugom trenu osjetih nekako blažene savjesti i baš mi bijaše drago. Jer, da budem iskren, bila je to moja prva Sveta pričest u životu. Nije baš za pohvalu, ali tako je ispalo. U cijeloj obitelji samo je mene preskočilo. Zato sam bio nekako istinski sretan što sam, eto, konačno i ja to obavio.
Tek mi je poslije dano stručno objašnjenje što sam učinio: »Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. « (1 Kor 11, 27-29).
No dobro, ali što je u tome bilo nedostojno? – razmišljam logički. Primanje hostije simboličan je čin pomirenja sa Bogom i ako sam ja tom činu pristupio sa istinskom željom da od sada i zauvijek, u vijeke vjekova, budemo u dobrim odnosima, čemu komplicirati stvar?
I bijah sasvim u pravu! Jedan razboriti Glas iz Božje Crkve to je objasnio ovako:
Ako nema teškoga grijeha, vjernik da bi primio pričest ne mora svaki put na ispovijed, već je dovoljno kajanje za lake grijehe. Svakako je prije pristupanja pričesti bez prethodne ispovijedi nužno dobro ispitati savjest i uvidjeti težinu svih počinjenih grijeha. Ako nisu počinjeni teški, već samo laki grijesi, onda vjernik smije na pričest ukoliko se iskreno pokaje za počinjen grijeh.
Zaključujem iz toga da je moja pričest jednako valjana kao i svakog onog grešnog katolika koji se prije toga ispovjedio po službenoj dužnosti.
Osim toga, moja je savjest poprilično čista, čega sam i službeno postao svjestan baš na ovoj misi. Slušajući naime biskupovu propovijed shvatio sam da je moj najveći grijeh jedino taj što sam svaki puta na svim parlamentarnim i lokalnim izborima glasao za krive stranke. Ali, generalno gledano, ne osjećam se radi toga nimalo grešno.
Podijeli na društvenim mrežama