Mirovinske hipoteze

S obzirom na
međusobni omjer „radnika i neradnika“ rezultat je poprilično izjednačen, a
glavna polemika vodi se oko jedne moralne dileme: Da li je pošteno primati
mirovinu bez ijednog dana radnog staža?

Nema razloga ne
prihvatiti izazov i malo proanalizirati kritične točke u ovoj diskusiji. Kao
prvo, imam dojam da u postavljenom pitanju ima previše religioznosti, a premalo
duhovnosti. Da bismo postigli balans malo ćemo ga preformulirati:

Da li je
moguće da netko u cijelom svome životnom vijeku ne zaradi ni dana mirovinskog
staža?

Teoretski,
apsolutno da. Praktički je malo teže, no sve ovisi o mjestu i godini rođenja. Ako
imate hrvatsku domovnicu i mlađi ste od 44 godine, šanse da ste do sada skupili
nula dana radnog staža poprilično su realne. Oni stariji imali su prilike
uhvatiti barem jednu sindikalnu zimnicu i svinjsku polutku. Zadnja podjela ove
neslužbene radničke božićnice bila je na Badnjak 1990. (kao simbolični nebeski znak
da je SKH prenio svoju duhovnu zemaljsku vlast na HBK). A nakon toga započinje tranzicija,
munjevita pretvorba društvenog vlasništva u privatno – što je zbrojeno po
godinama neka razlika od cca. 50 milijardi dolara državnog MINUSA.

Ovakav
negativni ekonomski trend prati u stopu kreativni razvoj krize poduzetništva,
koja nije posljedica nerada (kako to neki misle), nego krivog izračuna prihoda
i rashoda, gdje poslovni gubici proporcionalno
rastu s povećanjem rada i truda.

Matematički
primjer:

– Ako
ne radiš, ne zarađuje, ali država ti svaki mjesec daje 800 kn.

– Ako
radiš, ali ne zarađuješ, država ti svaki mjesec uzima 1800 kn. 

Takva
računica izaziva smijeh i suze. A pošto je čovjek inteligentno biće, svakom
malom poduzetniku je bilo lako izračunati da je glede poslovnoga rizika bolje biti
nezaposlen. Što trajnije to sigurnije. I dok se ova postojeća ekonomska
matematika ne promijeni samo preostaje jednostavni statički proračun kako do
mirovine – na sjedećki ili na ležećki?

To su osnove
Marksizma koje priznaju sve napredne svjetske ekonomije. Važno ih je shvatiti i
staviti konačno na dnevni red.

Tek tada se
možemo vratiti pitanju iz uvoda: Je li pošteno davati penzije onima sa premalo ili nimalo radnog staža?

Ako bih
osobno morao donijeti pravednu presudu, ona bi glasila: DA!

OBRAZLOŽENJE

Moralna je
obaveza svake države koja oporezuje rad
(ne zaradu, nego pokušaj zarade) i na sve moguće načine se trudi otežati
samostalno obavljanje gospodarskih djelatnosti, da snosi pravne posljedice i svim
žrtvama takvog gospodarskog sustava plati primjerenu odštetu na kraju njihovog kondicijskog
radnog vijeka, koji prema slovu Zakona o mirovinskom odnosu završava sa 65
godina starosti.

E sad, hoće
li se ona  zvati nacionalna mirovina ili
nekim drugim imenom, potpuno je nebitno. Važno je samo da bude trajna i
sigurna.