Dobar dan, moje ime je Hrvoje. Kako Vam mogu pomoći?

Tako se ovih
dana, kao politički osviješten samoupravni demokrata, borim sa religijskim
dogmama hrvatske Vlade u nacrtu proračuna za 2017., pokušavajući shvatiti
ekonomske zakonitosti Božje providnosti, prema kojoj se očekuje nova ekspanzija
mira i blagostanja, uz porast ukupnih rashoda iz državne kase za 6,7 milijardi
kuna u odnosu na 2016.

Nisam
ekonomista pa ne ulazim u zonu znanstvene računske analize, ali imam neka
životna iskustva još iz ranog djetinjstva, koje sam stekao u doba takozvane društveno ekonomske stabilizacije, gdje
smo uvijek bili u minusu, a živjeli kao ptice
nebeske.  

Poanta je,
sjećam se dobro, bila u štednji. I
znam da je upalilo, jer nikada u podrumu i špajzi nije bilo više ulja, šećera,
kave, sapuna, deterdženta, benzina i ostalih naftnih derivata nego u to
vrijeme. Mi djeca bi se tome čudili. A roditelji su nam objasnili da je to radi
gospodarske krize. Nisu nas dublje uvodili
u teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, pa je naš kolektivni pionirski
zaključak bio da je gospodarska kriza
neko stanje materijalnog blagostanja.

Tako je bilo
onda. Ali gdje i kako uštedjeti danas? Onaj stari model više ne vrijedi, jer se
socijalistička i kapitalistička kriza razlikuju kao nebo i zemlja. U
socijalizmu je dno siromaštva bio dnevni post na mlijeku i žgancima, a rupe u
proračunu krpale su se dobrovoljnim radnim akcijama. Time bi pokrili tekuće
državne minuse, i još bi ostalo na kraju godine za podijeliti božićnice (što se
onda zvalo trinaesta plaća). Sada je međutim
drugo vrijeme, dno siromaštva praktički nema dna, i nema više radnih akcija jer
svi su dobrovoljni akcijaši otišli u privatnike. A kad se nema, onda se nema, i
tu jedino pomaže ušteda u proračunu. Pitanje je samo na koji način i na čiji
račun.

Mišljenja sam
da se oko toga ne treba raditi velika fama. Rješenje je izvedivo u jednom
potezu: Smanjiti broj ministarstava. I to po jednostavnoj logici, da onaj resor
kojemu se gubi svrha postojanja bude izbrisan iz registra izvršne vlasti – ili
ga pripojiti Ministarstvu kulture, gdje se uvijek može kresati koliko treba.

No između ove
dvije solucije, mislim da je bolje izabrati prvu, jer u slučaju navedenog
pripajanja postoji opravdana bojazan da emisija Pola ure kulture dobije veću vremensku satnicu na nacionalnoj
televiziji od trenutne – što znači više minuta za štiklece i komentare u S.P.N.
rubrici „ispod crte“ (želite li to?).  

Ako se odlučimo
na takav korak, onda je samo potrebno napraviti svaku pojedinačnu resornu
analizu, red po red,  i zbrojiti dva i
dva. Tek toliko da se ispoštuje pravna procedura i vrate ključevi od kabineta.
Ili se može raspisati referendum, pa neka narod sam zaokruži koga treba
prekrižiti.     

Da se mene
pita, ja bih zaokružio Ministarstvo vanjskih poslova, čija svrha postojanja u
sadašnjem političkom trenutku apsolutno gubi smisao. Razlog tome je tehnološki
višak radne snage na svim radnim mjestima promišljanja i vođenja vanjske
politike, jer smo tu u potpunosti, mentalno i duhovno, usklađeni sa stavovima i
mišljenjima EU i SAD-a. I to u takvoj mjeri da teorijski i praktički ne trebaju
postojati nikakvi realni rashodi. Čak ni telefonski troškovi – jer sa susjedima
ionako ne razgovaramo, a naši prijatelji iz Bruxellesa i Washingtona uvijek zovu
nas.

Dovoljno je
samo ostaviti dežurnog kurira na centrali.