”Druže sudac, igrao sam rukom…”

Hvala kolegi
Saši Čobanovu za ovaj uvodni citat, koji s velikim zadovoljstvom posuđujem iz
njegovog nedavnog članka posvećenom Zlatku Papecu, bivšem nogometašu splitskog Hajduka.  

Navijačima
Rijeke možda će se činiti malo neobično što novinski prostor ovog gradskog
portala posvećujem igračkoj legendi njihovog sportskog suparnika, no ovo je
priča o višoj dimenziji sporta – kada boja dresa gubi nijansu sportskoga kluba
i poprima obrise čiste svjetlosti.

A priča ide
ovako:  Šezdesetih godina prošlog
stoljeća NK Hajduk proživljava veliku sportsku krizu, željan je uspjeha i ta mu
se prilika pruža na 50-ti rođendan, u polufinalu domaćeg nogometnog kupa, kada
gostuje u Varaždinu kod tadašnjeg drugoligaša Varteksa.

U posljednjim
minutama susreta Zlatko Papec postiže pobjedonosni
gol VRIJEDAN ŽELJENOG FINALA. Varaždinci ostaju u šoku, splićani slave. Sudac pokazuje na centar. Nitko se buni, sve izgleda čisto kao
suza. Samo jedan igrač zna da postoji tajna koju nikako ne želi sa sobom
ponijeti u grob. Bio je to upravo Papec, hajdučko srce, aristotelovski
karakter: Drage su mu pobjede, ali draža mu je istina.

”Druže sudac, igrao sam rukom, gol nije
regularan.”

Sudac uvažava
sugestiju poštenog igrača. Igraju se
produžeci, Bijeli pokazuju nadmoć. Ipak, sreća je na strani domaćina. Hajduk se
poražen vraća u Split, ali Papecova sportska gesta pola stoljeća kasnije ovaj
će poraz pretvoriti u jedan od najslavnijih trenutaka u povijesti kluba. Danas
kada se istina na nogometnim
stadionima brani sa dvadeset kamera i pojačanjima sudačkog tima, njezina važnost
tek sada dobiva na sportskom značaju.

U svijetu
nogometa često se čuju rasprave o uvođenju moderne računalne tehnologije koja
će pomoći sucima u donošenju ispravnih
odluka. Ne bi li međutim bilo daleko mudrije da se umjesto uvođenja skupe
tehnike više poradi na uvođenju duhovnog odgoja u sportskim školama? 

Sasvim je očito
da u ovoj vječito napetoj trci za golim rezultatom takav program sportskog
treninga umnogome izostaje. A dokaz tome je upravo i ta potreba za video
nadzorom – sofisticiranim detektorima laži koji će sucima
pokazati ono što im sami igrači ne žele priznati – ISTINU.

Odgoj je,
dakle, apsolutno potreban. Ali zašto duhovni?

Pa najprije
zato jer mi se kao sama tema čini sasvim prigodna.
Uskršnji je tjedan, a sportašima, osobito nogometašima, veoma bliska. Mnogi su
vjernici i svako na svoj osobiti način komunicira sa svojim vlastitim bogom, što
je znak da u tom segmentu sportske pripreme ima puno pomaka za napredak u fair-playu – jer dečki pokazuju želju i
duhovni talent, ali meni se čini da ne kuže bit.

To se naime vidi
prostim okom. Prije ulaska u teren mahom se križaju, mrmljaju svoje osobne
molitve i dižu pogled u nebo. No kada treba priznati vlastite grijehe (kršenje pravila igre), nitko se
ne sjeti Boga, svi odjednom zašute i pogled spuštaju na zemlju.

I pazite sad. Kad
prešute istinu, javnost na križ razapinje suce, ako su krivo
procijenili – umjesto (kad već razapinju) igrače koji su varali. 
 

Neka mi nitko ne
zamjeri. Uskrs je, pa rekoh, budimo u duhu blagdana – prigodno konstruktivni.