Električna centrala Ponsal

Ja sam
zagrizao, ali mi nije pomagalo. Gledao sam tu zgradu silnim godinama ne
vidjevši je, ne primjećujući, a kada se to konačno dogodilo – ništa se nije
događalo. Prednjim licem upućivala je kako ima rodni list star stotinjak
godina, kako joj je namjena od samih početaka morala biti industrijska, kako je
za svoju dob poput dobro pažene, tragom toga i očuvane dame, koja nipošto ne
misli kako će njezino vrijeme skoro proći. Signali zanimljivosti letjeli su oko
moje glave, kljucajući me s raznih strana, uporno se niti dajući smesti u letu,
niti  uhvatiti. U glavi su se rojili
upitnici, nizale se pretpostavke. Ne budi lijen, odlučio sam poduzeti i nenajavljene
blitz istraživačke korake, zavirujući
kad god mi se ukazala prigoda u ove ili one arhivske trezore, istina u pravilu
usputno, na marginama kakve druge istraživačke teme, očekujući da bi se
zagonetka mogla razriješiti tek tako, u nekom smislu sama od sebe. I? Ćorak.

Zgrada je uporno šutjela.
Ignorirala me, skrivajući preda mnom osobnu iskaznicu, možda mi se negdje u
sebi i mrvu podsmjehivala. Obišao sam je u nekoliko navrata, zavirio u nju, razmijenio
pokoju s osobama u radnoj odjeći koje su vladale njenim interijerom, gurnuo nos
u prašnjave uglove i slična mjesta, potajno se nadao kako će negdje zatitrati
uklesana godina izgradnje ili kakva druga korisna informacija, ali ona se
tvrdoglavo držala svojeg. Nije se predavala.

OK, nisam
ni ja. Iskustvo mi je šaptalo kako postoji lijek za situaciju te vrste, a on se
naziva – strpljenje. Intuicija me lagano gurkala prema priči o električnoj
centrali Ponsal za koju sam znao da se svojedobno nalazila na tom dijelu terena
uz Baračevu ulicu, samo što me stručna literatura koja bi tematizirala taj dio
ovdašnje povijesti upozoravala kako centrale Ponsal odavno u gradskom tkivu
nema. Ni prva ni zadnja što je odlepršala netragom u bespuća riječke povijesne
zbiljnosti… S popisa prvih gradskih električnih centrala ostala je kao objekt
živa samo jedna, držeći se gordo na suprotnom kraju grada, na završetku
Vodovodne ulice, gdje se druži s Riječanima od 1907. godine. Moje zavirivanje u
požutjele arhivske nacrte koji bi predočavali lokaciju nestale centrale u
Baračevoj odmagali su dodatno. Takvih je nacrta bilo, ali su na mjestu gdje bi
trebala stajati centrala odreda pokazivali prazninu, koju prikazane zgrade u
neposrednu susjedstvu nisu mogle popuniti. Vrtio sam se u krugu, vrtio…

Električna centrala PonsalA onda mi je jednoga
jutra – valjda je bilo jutro – dok sam lagano slagao redovan korak po korak
prema Baračevoj, sinulo. Kao profesoru Baltazaru. Žarulja iznad glave
osvijetlila je put idejom kako jučerašnje nacrte ne treba čitati doslovno, s
obzirom da njihovi autori prije stotinjak godina nisu raspolagali današnjim
preciznim mjeriteljskim instrumentima. Prikazane prostorne pozicije i proporcije
su u čitanju posljedično manje obvezne nego što im pristupamo na novijim
prikazima. U prijevodu, situacije na starim kartama valja čitati elastično, one
imaju nezgodan običaj kartografski plesati, swingati.
Čim sam tako pristupio, tražena mi je centrala smjesta počela mahati s karata rukama,
bome i namigivati, ne suzdržavajući se u konačnici ni povlačenja za rukav.
Cijelo mi je vrijeme bila na papirima pred nosom, a ja je nisam vidio, slijep
kao i pred njom u stvarnosti, zato što nisam znao dobro otvoriti oči.

Konačna provjera
pretpostavke da je zgrada koja je godinama poticala moje upitnike upravo
centrala Ponsal potvrdila je kako u istraživačkom poslu nije sve u egzaktnosti,
mnogo toga je u intuiciji. Krhki papir na stolu Državnog arhiva u Rijeci s
tlocrtnim i ostalim prikazima objekta u cijelosti se preklapao s aktualnim
stanjem zgrade na terenu, a među detaljima što su to potvrđivali posebno
uvjerljivo bio je i odrezan sjeveroistočni kut građevine, odrezan zato što je
zasmetao trasi željezničke pruge koja je prošla tom lokacijom 1873. godine. Za
prethodnih obilazaka građevine, upravo je taj neobičan kut zgrade privukao moju
pozornost. Istu su preklapajuću priču govorili ostali vanjski i unutrašnji elementi
objekta. Da, nema sumnje: na adresi Baračeva 26, pedesetak metara sjeverno od
ulice prema prugi, duže od stoljeća mirno je nastavljala živjeti, onako kako to
građevine već gdjekad znaju, onkraj ljudskih hirova ove ili one (počesto
rušiteljske) vrste, električna centrala Ponsal. Starih generatora i ostalih s
njima povezanih uređaja u njoj više nema, nestali su u tko zna kada i u čijim
rukama, ali to na stvari nije mijenjalo baš ništa.

Još mi iz misli nije
izvjetrio trenutak u kojem sam si mogao zadovoljno promrmljati u bradu: Dobar
ti dan, ponsalska električna centralo, imam čast vratiti te u svijest današnjih
sugrađana, tebe, za koju se mislilo kako si davno nestala iz našega svijeta! Hvala
ti na jučerašnjem ignoriranju, šutnji koja je bila signal, poslan onako kako to
ženski rod već zna, i dala mi priliku za nešto lijepo. Ljubav na drugi pogled nije
manje vrijedna od one na prvi…

Što danas znam o „mojoj“ centrali
Ponsal? Pa, recimo da znam ključne elemente za retke o još jednoj zanimljivoj
priči o sačuvanoj gradskoj industrijskoj baštini.

Električna centrala PonsalElektrična centrala
Ponsal izgrađena je tragom odluke riječke Općine o izgradnji javne električne
centrale 1893. godine. Natječaj kojim se željelo dobiti koncesionara raspisan je
3. listopada, a objavilo su ga je nekoliko dnevnih listova: riječka La Bilancia, bečki Neue Freie Presse i budimpeštanski Pester Loyd. Zanimanje za namjeru riječkih gradskih otaca pokazale
su tvrtke iz oba vodeća grada Austro-Ugarske Monarhije, Bečko udruženje za
plinsku industriju i Mađarsko dioničko društvo za električnu energiju iz
Budimpešte. Potonja natječajna ponuda djelovala je Riječanima povoljnijom, pa
su 5. lipnja 1894. sklopili ugovor s budimpeštanskom tvrtkom o koncesiji na 34
godine.

Rješavanje papirologije i
svega što uz nju ide je potrajalo (znamo već, u svaki natječaj uključeno je
pravo žalbe onih čija ponuda ne bude ocijenjena u skladu sa željom ponuđača
itd.), nakon čega je Društvo za električnu energiju moglo pristupiti
ostvarivanju zamisli o centrali na lokaciji pedesetak metara sjeverno od Strada
di Volosca (današnje Baračeve ulice), na zemljištu neposredno uz istočnu
granicu Ljuštionice riže. S druge, južne strane ceste već se nalazila jedna
električna centrala, ona što ju je izgradilo Međunarodno električno udruženje
iz Beča 1892. godine. Jedna elektrana Bečanima, druga  Peštanima − nazire li se u tomu neka vrsta
političke misli onodobne lokalne vlasti, možda primjene načela da se nikada sva
jaja, pa ni energetska, ne drže u istoj košari?

Električna centrala Ponsal
počela je radom 2. rujna 1897. godine. Njezino prizemlje bilo je podijeljeno u
dvije veće dvorane, čitljive okom i danas, zakorači li se u interijer građevine.
Prednja dvorana funkcionirala je kao strojarnica s jednofaznim generatorima, a
stražnja dvorana imala je ulogu kotlovnice, s pridruženim spremištem ugljena.
Na katu su se nalazili uredi, stanovi i ostale neophodne prostorije., dok je pored
zgrade podignut manji zidani objekt za pročišćavanje vode. U elektrani su bila
instalirana tri parna stroja, dva od 150 i jedan od 100 KS. Građevina je po
izgradnji povezana kablovima s električnom centralom koja se već nalazila s
druge strane ulice, otkuda je prema gradu hitao podzemni kabel kojim se
napajalo sedam gradskih transformatorskih postaja. Kada starija centrala s
južne strane ulice bude srušena zbog izgradnje hotela Emigranti 1905. godine,
tri će njezina stroja od 180 KS biti prenesena u noviju centralu.

Zgrada u Baračevoj 26 pojavljuje
se na nacrtima toga dijela grada i prije nego što će u njoj početi
funkcionirati električna centrala, što je doba kada je u  njoj vjerojatno radila Tvornica sumporne
kiseline, koja će s vremenom napustiti tu lokaciju i preseliti rad na područje
današnjega Brodogradilišta 3. maj, gdje će se proširiti u Tvornicu kemijskih
proizvoda. Zgrada i okolni teren električne centrale Ponsal su se između dva
svjetska rata našli u rukama Tvornice prerađenog drva Compensum, koja je na
tomu mjestu neke vrste nastavak prerade drva iz vremena Tvornice sanduka i
bačava Luiggija Osoinacka, osnovane 1888. godine. Fotografije građevine iz
1950-ih svjedoče kako se u njezinu zaleđu, pored sjeverozapadnog kuta, uzdizao
visoki industrijski dimnjak objekta, koji će 1960-ih nestati s obzora. Zgrada
je poslije Drugog svjetskog rata postala dijelom teritorijalno proširenoga
susjednog pogona za preradu nafte, s novodobivenom funkcijom njegova centralnog
skladišta, što će potrajati sve do dvijetisućitih.

Danas je ostavljena sudbi
koja joj do daljnjega nije definirala konačan životni scenarij, sama je i –
čini li mi se to? − pomalo tužna, premda i dalje ostavlja dojam građevine koja
zna nositi vlastite godine. Toliko je toga od svojih prvih dana uspješno
pretumbala preko glave da se aktualno poglavlje priče doima njezinom samo još
jednom, nipošto zadnjom biografskom epizodom. Što će uslijediti, ne znamo ni
ona ni ja. Ipak, to nas ne sprečava da poglede razmjenjujemo na drukčiji način od
onoga otprije desetak godina, kada smo jedno drugo isprva ne vidjeli, a potom
me ona, kada su moje oči počele protrčavati njenim licem, pa i bivati na njemu
stalnima, uporno ignorirala. Šutnja među nama danas je znak razumijevanja,
potpore, oslonca kada god zatreba… Ljubav na drugi pogled nije manje vrijedna
od one na prvi, rekoh vam.