Politička kultura govorenja i pisanja

A sve se najčešće dešava spontano, pri čemu postoje mnogi različiti
primjeri političkih scenarija u kojima možemo primijetiti ova različita stanja
i njihove varijacije. Spomenimo neke:

Kada gradonačelnik
Rijeke pozdravi svoje sugrađanke i sugrađane sa drage Riječanke i Riječani, svi
rođeni Sarajlije, Beograđani, Rimljani, Parižani… koji žive u Rijeci, osjećaju
se jednako pozdravljenima – jer svima je to normalno; štoviše, čak su veoma i počašćeni time što ih
gradonačelnik Rijeke smatra svojima.

Isti je
slučaj u Zagrebu, Splitu, Osijeku…kao i svim gradovima diljem „susjednog Balkana“,
iz čega se može zaključiti da smo na lokalnoj političkoj razini svi mi uglavnom
potpuno normalni.

Ovaj pozitivan trend međusobnog zajedništva
se nastavlja i jednu stepenicu više. Svi građani Istre, Primorja, Slavonije,
Dalmacije, Međimurja, Like, Podravine, Zagorja… nemaju problema sa osobnom i
kolektivnom identifikacijom prema povijesnim i zemljopisnim regijama. Tako
župan Primorsko-goranski može slobodno sa gradskog trga u Delnicama zaželjeti sretnu
Novu godinu svim Goranima, bez ikakvog straha da će se rođeni Slavonci ili
Hercegovci koji žive u  Gorskom kotaru
osjećati zapostavljenim.

Isto je u
Vojvodini, Hercegovini, na Kosovu…svi su Vojvođani, Hercegovci, Kosovari…i
nitko se ne buni kada ih se tako i nazove. 
      

U tim i
takvim normalnim okolnostima,
standardni književni jezik kojim se pozdravljamo i nazdravljamo pod jednim te
istim imenom, praktično i teoretski smatramo funkcionalnim.

Problem,
međutim, nastaje na državnoj razini.

Kada
predsjednik Republike Hrvatske sve svoje građane i građanke pozdravi sa  „drage Hrvatice i Hrvati“, mnogi etnički Srbi,
Bošnjaci, Talijani, Česi…također građani Hrvatske,  osjećaju se izostavljeni sa tog kolektivnog
spiska, a nekima je čak uvreda što ih predsjednik Hrvatske smatra svojima. 

Isti je
slučaj i u susjednim zemljama, gdje se pozdravne zdravice po generalnoj listi
zasnovanoj na državnom političkom identitetu smatraju skandaloznim.

U tim
okolnostima standardni književni jezik smatramo praktično disfunkcionalnim (gubi jasnoću i dovodi u zabludu). 

Kako je došlo
do ovog, po meni sasvim neprirodnog nesklada? Zašto logična politička funkcionalnost
standardnog književnog jezika koja savršeno funkcionira na razini lokalne
samouprave postaje u potpunosti narušena kada se primjeni na razini države? Ili
da budemo sasvim konkretni: Zašto se jedna te ista kompozicija rečenice u
jednom slučaju smatra pravopisom, a u drugom krivopisom? Jesu li ovu zbrku stvorili književnici ili političari?

Primjenjujući
čistu jezičnu analogiji (a slijedom čestitki i pozdrava po gradsko-zavičajnoj
pripadnosti), za mene je sasvim  normalno da hrvatska Predsjednica sve
građane koji žive u Hrvatskoj, pa tako i Srbe, smatra Hrvatima. Ali mi je onda nenormalno da se toliko ljuti kada srpski Predsjednik sve
građane Srbije, pa tako i vojvođanske Hrvate, smatra Srbima.

Netko će reći
da to nije isto, jer da Tomo krsti
Hrvate po načelu etničnost, dok naša Kolinda krsti Srbe po načelu političke
pripadnosti. No kako god ih krstili,
niti jedni niti drugi ne vole da ih se prekrštava.

Uvažavajući sve
povijesne i socijalne daće i nedaće koje su nas tijekom vremena razvodile, meni
sve to ipak izgleda pomalo blesavo. Zašto nam je to toliko važno kad se ionako
ne prepoznajemo tko je tko? Evo uzmimo na primjer Milorada Pupovca i Tomislava
Karamarka.

Kada bi za
maturski test iz hrvatskog dali zadatak učenicima koji ne prate politiku da, samo
sudeći po čistom govoru i pisanju (književnom, a ne političkom) jednog i
drugog, moraju pogoditi tko je od njih dvoje Srbin, a tko Hrvat, 99,99 posto
maturanata palo bi na ispitu. Prošli bi samo oni koji bi se orijentirali po
imenu. Nije li to onda prava nacionalna tragikomedija?

Meni to
upravo izgleda tako. Jako mi se čini žalosnim i smiješnim taj tradicionalno-konzervativni
otpor da se bude dio kulturnog i nacionalnog identiteta zemlje u kojoj smo
rođeni i u kojoj živimo, sa čije god
strane gledali. Jednako kao i odbijanje prihvaćanja da svatko bude ono što
želi.

Blaženi Ivo
Andrić i Petar Preradović.