Školski PTSP

Ovu istinu
važno je osvijestiti prije nego standarde našeg školstva uskladimo s europskim.
Bila bi to snažna poticajna motivacijska spoznaja za sve naše učitelje i
profesore, koji bi stekli još veću profesionalnu sigurnost u poslu koji ionako,
generalno gledano, rade dobro. Uostalom, škola i ne stvara stručnjake, ona daje
potrebne obrazovne dispozicije za ulazak u praksu određene struke, koja se dalje
razvija i napreduje po logici zanata, odnosno vlastite znanstveno-obrazovne
tehnologije. A tu se našem hrvatskom školstvu ne može prigovoriti ništa.

Zaostalost našeg obrazovnog sustava u
odnosu na europske nije informacijska inferiornost; dapače, učimo više nego nam
treba. Problem je u nečem sasvim drugom. Riječ je o veoma otežavajućim programskim, organizacijskim i tehničkim uvjetima u
kojima se odvija školska nastava. Programi su nam preopširni, organizacija nastave
neprilagođena potrebama, učionice  neopremljene. Zbog takvog (zaostalog) stanja cijelo
školovanje postaje tortura – u takvom
opsegu i mjeri da svi naši studenti i đaci (manje-više) imaju PTSP.

Vjerujem
da ste sigurno iznenađeni. Ali prije nego odbacite ovu tvrdnju, vratite se
mislima u školske/studentske klupe: Bliži se kraj godine, vrijeme je testova i završnih ispita. Osvijestite vlastito raspoloženje i osjećaje iz
tog vremena, pročitajte dolje navedene simptome i sami si postavite vlastitu dijagnozu:

Koji su
simptomi PTSP-a?

Da ne bi
pogađali napamet, konzultirali smo struku, koja kaže da ih možemo grupirati u
tri kategorije, a mi smo ih u ovom slučaju samo prilagodili HNOS-u (Hrvatski
nacionalni obrazovni standard).

 

1.
Simptomi ponovnog proživljavanja:

– Slike iz
prošlosti (flashback) – ponavljano proživljavanje traume, uključujući i fizičke
simptome poput brzog udaranja srca i znojenja

– Noćne more

– Zastrašujuće
misli

 

2.
Simptomi izbjegavanja:

– Izbjegavanje
lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo.

– Osjećaj
emocionalne tuposti

– Snažni
osjećaji krivnje, depresije ili brige

– Gubljenje
interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesa

– Poteškoće
prilikom sjećanja na opasni događaj.

 

3.
Simptomi pretjerane uzbuđenosti:

– Osoba se
lako preplaši

– Osjećaj
napetosti ili osjećaj da je osoba “na rubu”

– Poteškoće
sa spavanjem, i/ili ispadi bijesa

 

Bez ikakve
namjere da dramatiziramo stvari, sasvim sam siguran da su se čak i mnogi odlikaši
prepoznali u ovoj kliničkoj slici. Za ostale pak uopće ne dvojim. Nije li to
potpuno nehumano?

Put kroz
cijelo obrazovanje trebao bi biti oslobođen strahova i stresa. To je smjer u
kojem ozbiljne države stvaraju školske programe, i primarni obrazovni standard u
strategiji modernog školstva.

Kod nas je
potpuno obratno, stoga treba posebno naglasiti da takvo stanje zahtjeva posebnu
budnost struke u praćenju ponašanja i vladanja osnovaca i srednjoškolaca.    

Kada
učenici počnu zaobilaziti školu, izostajati s nastave ili zapostavljati knjigu
(tj. izbjegavati lokaciju, događaj i
predmet koji ih podsjeća na traumatično iskustvo) prije izricanja kaznene pedagoške
mjere treba ih poslati liječniku školske medicine. Možda su samo ozbiljno
bolesni.