Mitski paradoksi usmjerenog obrazovanja

Razred
se valja od smijeha, a iznenađena profesorica, jedva uspijevajući zadržati
ozbiljnost, ne želeći riskirati stabilnost moralno političkog stanja u razredu,
odgovara: “Što misli Marx, naravno.”

Od
tada pa do danas ništa se nije promijenilo bitno. Mišljenje je ostalo i dalje vođeni ideološki proces, usmjeren na
mentalnu sposobnost učenika da uspješno reproducira mišljenja SLUŽBENO postavljenih autoriteta. I nije to samo hrvatska
stvarnost.

Riječ
“službeno” u razmjeni mišljenja i stavova  postala je sidro globalne programirane
percepcije ljudskog uma, koji se napaja informacijama iz službenih centara znanstvene i duhovne moći, kontrolirajući svojom
osvojenom društvenom pozicijom masovni protok globalnog ljudskog znanja i
razinu duhovne svijesti. No u ovom slučaju ne govorimo o teoriji urote, već
utvrđujemo sasvim objektivne činjenice.

Tako
i danas većina maturanata (uzetih kao primjer zrelih odraslih đaka)  dijeli mišljenje
službene CRKVE i službene ZNANOSTI – čije su službene misli, duboko ukorijenjene
u  program službenog obrazovanja.

O
kakvoj se programskoj pogrešci radi najbolje svjedoče primjeri tzv. mitologijskih tekstova koji su upravo
takvim bibliotekarskim  razvrstavanjem smješteni u ropotarnicu povijesti
i maknuti negdje u stranu, što predstavlja, po meni, suptilni oblik  libricida – nalik svojevrsnoj modernoj
tehnici sustavnog spaljivanja
tisuća stranica drevnih dokumenata koji se bave elementarnim principima
fizičkog svemira, čija naučno-istraživačka baza ima (maturantima na znanje) SVOJU
čvrstu znanstvenu metodologiju spoznaje.

Iz
takvoga stava proizlaze i neki kulturno-tehnološki povijesni paradoksi ove suvremene  civilizacije, koja se, na primjer,  otvoreno divi nevjerojatnoj tehnologiji drevne
gradnje, ili fantastično preciznom  opisu
strukture svemira, prisutnoj u vjerskoj domorodačkoj tradiciji – ali će jednako
tako, bez ikakvog ustručavanja, njihovoj pratećoj  stručnoj
literaturi prilijepiti etiketu mitskog
sadržaja. Nije li to pomalo čudno?

Može
li jedna monumentalna sakralna građevina biti arhitektonsko remek djelo, koje
svojom tehnologijom gradnje izaziva čuđenje,  dok se sam karakter povijesne znanosti drevne
sakralne arhitekture svrstava u povijesne mitove?

Oni
koji se time ozbiljno bave, znaju da je riječ o totalnom apsurdu, ali službeno mišljenje službenih autoriteta je nepremostiva prepreka promjeni razmišljanja,
jer je uvijek bilo važnije što misli Marx.
Zato je slijed znanstvenih nelogičnosti u kvalificiranju mitske literature bogat raznim
primjerima koji često bude nevjericu. Spomenut ću samo jedan, koji mi se čini
posebno zanimljiv.

Zašto
je drevne zapise koji govore o parenju bogova sa kćerima ljudskim (prisutno
u odvojenim  izvorima starim nekoliko
tisuća godina) znanstvenije prihvatiti kao izmišljenu mitsku priču, nego
posumnjati u genetski inženjering vanzemaljskih posjetitelja nad ljudskom
rasom?

I
čemu tolika mitska nevjerica  o njihovom
doletu?….kao da lete u hrvatskim Migovima.

No,
kad već i njih spomenusmo, nimalo ne dvojim da će jednoga dana i  njihove tehničke knjižice biti svrstane u
mitske priče. Kad ljudi u nešto ne mogu povjerovati, onda je lakše istinu
pretvoriti u bajku.