“Lista srama” – crna komedija Porezne uprave

Kada je
početkom godine pušten u promet, malo tko je mogao zamisliti da je riječ o
dokumentu koji će na svijetla pozornice iznjedriti jednu od najvećih domaćih scenskih
djela u žanru gospodarskog humora.

Nastala je
sasvim spontano, sjedinjenjem 6. kapitalnih rukopisa ( Obrazac ID, Obrazac
ID-1, Obrazac IDD, Obrazac IDD-1,Obrazac IP i
Obrazac R-Sm ) u jednu jedinstvenu statističku cjelinu.

Kada je
precizno popunjen po propisu i skupljen na jednu zajedničku hrpu sa tisućama istovjetnih
kompjuterski obrađenih potpisnica, JOPPD daje jasan pregled moralno-političkog
stanja u sektoru domaćeg poduzetništva.

Rezultati
prvog čitanja bili su poražavajući. Zgrožena lopovlukom u vidu zakidanja pošteno zarađenog novca radničkoj
klasi, Porezna uprava odlučuje sastaviti Listu
srama.  

Trebala je to
biti jedna vrlo ozbiljna predstava za javnost kako bi se svim nesavjesnim
poslodavcima, koji ne isplaćuju dohodak svojim radnicima, stalo na kraj.  Ali već u drugom čitanju, obavljenom u
redakcijama medijskih kuća, novinari otkrivaju da je riječ o pravoj komediji,
sa vrlo istančanom dozom crnog humora, gdje u biti sama Država  razotkriva svoju vlastitu sramotu – odajući sliku nezasitne porezne krvopije koja
nerealnim rashodovnim nametima ismijava sama sebe.

Jedna od
najzanimljivijih scena, je priča o “sramoti” mladog poduzetnika Damjana
Pasarića:

“Lista je, doznajemo, formirana na
temelju dostavljenih JOPPD obrazaca u kojima su poslodavci sami iskazali
neisplatu plaće i naknadnu isplatu zaostale plaće.

Zagrebački poduzetnik, Damjan Pasarić,
objašnjava da je tvrtku registrirao u ožujku 2013. godine. Prije toga je, kaže,
tri godine bio nezaposlen. Tvrtka se bavi dizajnom Internet-stranica.

– Želio sam legalizirati taj posao
jer, budimo iskreni, mogao sam to raditi i na crno, kao i mnogi drugi, ali
izabrao sam ovaj put i što sam dobio zauzvrat – pita se Pasarić.

Ogorčen stanjem u državi, Pasarić je
na društvenoj mreži napisao: ‘To što posla nema u ovoj državi, to što klijenti
ako ih ima jednostavno ne plaćaju obavljene usluge i to što sam u biti dužan sam sebi,  nikome drugome nije bitno. Bitno da me se
stavi gore pa da tek onda nitko neće poslovati sa mnom. Sad još samo čekam da
idem u zatvor jer sam sebi nisam
mogao isplatiti plaću, i što sam se trudio po njihovim nemogućim uvjetima
otvoriti firmu i stvarati vrijednost, makar je to ovdje naprosto nemoguće i
suludo…’.

– Pa 40 posto dužnika su jednostavna
društva s ograničenom odgovornošću, zaista ne znam zašto su nas stavili na
listu. Mislim, da sam nekoga zaposlio pa da mu nisam platio, ne bih ništa
rekao, ali da me se kažnjava zato što se trudim i pokušavam od nečega napraviti
nešto u ovoj državi… – kaže Pasarić.

Dodaje da si je uspio isplatiti tek
prvih nekoliko plaća, ali u ovih je
godinu dana, kaže, od klijenta uspio naplatiti samo 500 kuna. Sad mu se dug
popeo na više od godinu dana neisplaćenih plaća i doprinosa, a račun njegove
tvrtke je blokiran.

– Moja priča s ovom državom je gotova.
Pa sad, ako hoće, nek’ me i hapse zato što pokušavam nešto napraviti umjesto da
se prijavim na burzu i sjedim doma – dodaje Pasarić….” 
(jutarnji.hr)

Sažimajući
vlastita razmišljanja o poduzetičkoj sudbini ovog mladog čovjeka, čini mi se da
bi njegovu poslovnu biografiju bilo vrlo korisno uvrstiti u program obavezne
školske lektire srednjih ekonomskih škola ili kao temu nekog izvanrednog
književnog seminara na ekonomskim fakultetima.

Već dugo imam
dojam da se naši ekonomski stručnjaci previše bave statistikom, a premalo
čitaju narodne priče.