Tajči Čekada izlaže u Erste clubu

Veprica / Vepar / Veprovina Ili
Svadbena gozba ljepotice i zvijeri

Performans / video /
fotografije Tajči Čekade

Izvorno, primat nazvan
kasnije, akademski homo sapiensom nije bio alijeniran, otuđen od životinja i
okoliša, još nije bio oštro zasječen rez kultura /priroda. Štoviše, svatko je
znao za svoju „divlju dušu“ koja je bila životinja i tumarala prašumom dok je
čovjek drijemao u svojoj spilji, kolibi ili šatoru. Čak se i Krist pojavljuje
kao riba ili janje, jaganjac božji koji se u Apokalipsi, Otkrovenju starog
Ivana prognanog na Patmos, promeće u prilično monstruoznu božansku zvijer –
osvetnika, dok Veliki Crveni Zmaj vreba trudnu Ženu Odjevenu u Sunce da već
jednom rodi, ne bi li se dočepao Djeteta, najdraže mu hrane.

Jung pred smrt spominje
u svojim Sjećanjima ( C.G.Jung, Sjećanja, snovi, razmišljanja ) da je doživio
Svadbu Janjeta, neopisivo iskustvo, i da je točno znao da je to to, baš taj
misterij, ma što inače mislili smrtnici koji nisu imali tu sreću.

Riječka umjetnica Tajči
Čekada se u nizu svojih performansa i video uradaka bavi upravo tim i analognim
ispitivanjima kompleksnih relacija Čovjek – Životinja odnosno Kultura –
Priroda.  Izbavljenje čovjeka nije moguće
mimo izbavljenja životinje, to je načelo koje se kao logos i telos provlači
kroz upravo fanatičnu opsjednutost brojnih suvremenica/-ika etičkom i
estetičkom problematikom našeg odnosa prema životinjama. Od antičkih i
srednjovjekovnih, renesansnih i baroknih alkemičara do Marxovih „Ekonomsko –
filozofskih rukopisa“ i psihoanalize uvijek iznova se vraćaju i variraju ti
motivi kulturnog bestijarija kojima recentna video produkcija i fotografije
Tajči Čekade daju dostojan i veoma intrigantan prilog.

Video s prizorima
procedure u kojoj  suvremeni „homo
sapiens“ živu divlju svinju „pretvara“ u ljudski prehrambeni proizvod
prezentira realno naličje antropoloških i etnografskih stereotipa čiji
simbolični imaginarij „preistančanim“ posjetiteljima  pacificiranih i „blagih“ izložaba nije
nepodoban: „narodni običaji“,“nematerijalna baština“(invizible heritage),
kićena oružja i oruđa, kuhinjski pribor i posuđe, krznene bunde, perjanice,
lovačka oprema,lovački ukrasi, simbolika ( Sveti Eustahije/Hubert,
Jaegermeister, Laibach Kunst ) , rogovi, trube…,ukratko, sav taj elegantni
humani, kulturni instrumentarij lova, „uljuđenog“ ubijanja životinja i njihove
konzumacije. Ergo, da bi se neki stereotip „razorio“, valjda ga prvo treba i
razotkriti, raskrinkati, suočiti se s istinom i fenomenologijom stvarnosti
kojom se fantazme i stereotipi hrane. Jer kultura nije samo maska,“sublimat“
ili pak nekakav surogat i simulakr, naravno ideologijski iskrivljen i lijepo
upakiran „stav“, neko „podobno“ mnijenje odnosno predrasuda, već  bi u prvom redu trebalo razviti dublji
kritički uvid u razloge tolike učinkovitosti i neprolaznosti arhetipova, ne tek
suvremenih, sekulariziranih, „pop“ stereotipa poput artificijelne
„Barbike/Kena“. A na umjetnici/-ku je da publici proširi,a ne suzi percepciju i
shvaćanje stvarnosti. Nije artist kriv što stereotipi imaju i brutalne učinke
na živa bića, a „kultura“ hipokrizije, licemjerja i laži jako nizak prag
tolerancije na istinu. Nojevi  s glavom u
pijesku nisu kriterij istine niti vrijednosti umjetničkog djela.

Umjetnica Tajči Čekada
pošteno i estetski osmišljeno kontrapunktira obje strane medalje ljudskog
civiliziranog odnosa prema „divljoj“ prirodi i „divljoj misli“ ( Levy Strauss
).