Povijest
kršćanstva obilježena je dvjema teologijama – ranokršćanskom, koja traje do
Petog ekumenskog sabora 553., i onom poslije, koja traje do današnjih dana. Taj
povijesni crkveni sastanak upravo je i
prekretnica u razvoju službene kršćanske misli, kada političkom odlukom Bizantskog
cara Justinijana Velikog Crkva odbacuje do tada općeprihvaćeni koncept
reinkarnacije duša – koji u ranom
kršćanskom dobu podupiru djela uglednog aleksandrijskog teologa Oregona. Je li
ova odluka uspjela trajno izbrisati ideju reinkarnacije iz Kristove Crkve?
Službeno,
DA…Ali javna je tajna da među slobodno-mislećim klerom još uvijek ima onih koji
su ostali vjerni spomenutom ranokršćanskom konceptu. Brinući i dalje predano o
zdravlju ljudskih duša, lojalni Instituciji, za službenim oltarom poštuju
službenu duhovnu medicinu, ali u svoje slobodno vrijeme rado liječe
alternativnim metodama.
Prvi
takav kojega sam upoznao bio je poglavar jedne pravoslavne Crkve (nije važno
koje, reći ću samo da drži misu na francuskom) koji mi se jednom prilikom osobno
razotkrio, otvoreno naginjući tamo gdje se jedan visokopozicionirani kršćanski
svećenik nikada ne bi smio nagnuti. A kada sam ovu ekskluzivnu vijest o duhovnom
skretanju pravoslavnog popa saopćio jednom uglednom društvu hrvatskih katolika,
na moje iznenađenje nitko nije ostao iznenađen, nego su mi rekli da u tom istom
društvu “ima i naših”. Čak se i ne skrivaju.
Bio
sam šokiran. Za pravoslavne pope mi
je to nekako i normalno, oni su u pogledu vjere općenito nestabilni (svako hoće
imat svoju Crkvu), ali ovi naši katolički čine mi se stamenim…kod njih je
uvijek sve po pe-esu… od malena znaju
da svi njihovi putevi vode u Rim, i sve koje poznam uvijek su po pitanju vjerske
discipline bili na čvrstoj partijskoj
liniji, od koje ih više ni sam Isus ne može odvratiti.
Zato
me ovaj prvi glas o nekoj neposlušnoj skupini svećenika Rimokatoličke Crkve sasvim
ošamutio. Mislim, ono, skroz me zamantalo…tako da me kasnije sve to još i više
počelo zanimati pa su nekim prirodnim redom počeli do mene stizati i neki novi
glasovi (pisani i usmeni) dostojni
objave u Glasu Koncila, koji o tome, naravno, ne donosi ni slova. A morate priznati da je vijest prvorazredna. Biti
pastir Petrove Crkve, a oglušiti se javno na
striktnu naredbu opakog cara Justinijana, postaje presedan koji zaslužuje
barem jedno vanredno izdanje.
No,
evo, kada neće don Ivan Miklenić, onda ću ja. A radi se o jednoj nadahnutoj propovijedi
Oca Charlesa Ogade ( katoličkog svećenika, Reda Očeva Svetog Duha, iz Zambije),
koju je održao negdje izvan radnog
vremena, kako bi poštovaocima Istočnih
religija približio nauk Isusa Krista. Među publikom je, doduše, kažu očevici,
bilo najviše katolika, ali njima je, vele isti svjedoci, taman popunilo neke prazne rupe u vjeri koje im nedostaju. Iz
teksta se vidi da velečasni posjeduje visok stupanj religijske kulture,
povezujući učenja više religijskih tradicija u jednu smislenu duhovnu
cjelinu.
Najprije
sam imao ideju da vam sve to prepričam, ali kasnije
sam shvatio da bi bilo šteta čitateljima ne pružiti uvid u cijeli dokument, jer rijetko imamo priliku slušati i čitati o
tome kako je izgledala kršćanska vjera prije nego je zločesta carica Teodora
nagovorila svoga muža da izbriše iz povijesti pisani trag koji joj mrsi neke osobne
duhovne račune. Možda nam poslije toga općenito sve bude malo jasnije.
Sa tom namjerom i zaključujem ovaj tekst, a spomenutu priču Oca
Charlesa možete preuzeti OVDJE.
Podijeli na društvenim mrežama