Grijeh pijanstva

Upravo
ta uzajamna svjesnost, naspram spomenute vrijednosti, čini nas međusobno tolerantnim
i visoko otpornim na sve moguće suprotnosti  koje nas u mnogim političkim segmentima dijele
do nespojivosti.

Za
prijatelje je to, mogli bi reći, čak i sasvim razumljivo, ali od poznanika,
pogotovo onih virtualnih, to je teško za očekivati, zato takvi pozitivni primjeri
imaju svoju posebnu težinu.

Razlog
zašto ovo spominjem je jedno veoma interesantno zapažanje, a što već jedno duže
vrijeme konstantno uočavam i pratim sa velikim zanimanjem. Riječ je o tome da se
ovaj krug ljudi, sa kojima na istoj razini komunikacije mogu podijeliti slična
iskustva, strahovito širi – kako među prijateljima, tako i među slučajnim
poznanicima.  

Iako
se radi o statistički neznačajnoj pojavi, detektiranoj unutar mojeg vlastitog životnog
radijusa, njena važnost čini mi se  prevelika da bi je mogao zanemariti…Stoga, ako
bih ovom prilikom želio na tu temu malo filozofirati ( a to svakako želim), postavio
bih problemsko pitanje iz ove perspektive: Da li je tome razlog iznenadni porast
duhovne zrelost odraslih ljudi, koji su sposobnost socijalne   komunikacije na visokoj razini međusobne
tolerancije stekli odgojem, ili su na djelu sasvim prirodne refleksije globalne
duhovne evolucije čiji je proces duhovnog rasta  izvan utjecaja naše slobodne volje?

Ugledni
američki znanstvenik prof. dr.  Bruce
Harold Lipton sigurno bi ukazao na ovo drugo, pravdajući ključ odgovora
utjecajem sve izraženijeg  fotonskog snopa
iz središta galaksije na uspavane dijelove DNK. Prema ovoj teoriji, rezultat
takvog djelovanja, između ostalih senzacija, je upravo i jedan snažan
evolucijski pomak u sferi ljudske svijesti koji bi se najprije trebao uočiti u
podizanju opće razine komunikacijskog protokola unutar verbalnog
socijalnog  kontakta.   

Takvu
opciju sigurno bi odbacio prof. Dejan Vinković, uz vjerojatnu opasku da
znanstvena karijera dr. Liptona spada u sferu pseudoznanosti.

No
bez obzira na silni raskorak u znanstvenoj zajednici oko svih metafizičkih
fenomena – i kako god netko to tumačio –  o naznakama ove pojavnosti kao masovne
komunikacijske vještine koja će već u
sasvim skorijoj budućnosti produhoviti odnose među ljudima, po prvi puta
sam saznao  još tamo negdje početkom
devedesetih, od nekih kolega  iz Novog
Zelanda koji su tih dana boravili u Hrvatskoj kao pripadnici mirovnih snaga UN.

Razgovarajući
o tome što nas snađe, zašto nam se to dogodilo i dokle će trajati,
jedna od njihovih glavnih opservacija općenarodnog balkanskog rusvaja, koja mi
je ostala u dobrom sjećanju, je ta da su narodi
tadašnje Jugoslavije u velikom ratnom sukobu iz jednog sasvim bizarnog razloga: jer se naprosto ne razumiju. Kada unaprijede
stupanj međusobne komunikacije  prevladati će sve ratne nesuglasice.

Dok
su naša djeca ( a i odrasli)  u to
vrijeme (a i danas) o uzrocima rata učili iz školskih lekcija o bespućima povijesne zbiljnosti, totalni
stranci cijelu dijagnostiku naše ratne sage opisaše krajnje jednostavno – kao totalni dijaloški zastoj u ljudskoj komunikaciji.

Bilo
je to zanimljivo opažanje kojemu se nije moglo puno prigovoriti ( nepobitni
dokazi o izrazito niskoj kulturu dijaloga 
mogli su se iščitati  iz svakih
novina ),   ali još je interesantnije njihovo  predviđanje napretka u tom segmentu, koje se
temelji na jednoj vrlo osobitoj kvaliteti.

Perspektive
u tom pogledu, bili su uvjereni, IMA…i to će doći veoma brzo –  jer
su ljudi na ovim prostorima u biti veoma
dobri.

Nešto
slično, uz jednako optimistično predviđanje naše skorije budućnosti, čuo sam nedavno
i na jednom predavanju prof. Davora Pavune koji je svoju vjeru u naše unutarnje
duhovne resurse izrazio riječima;  “Mi smo dobar narod… jesmo grešni, ali smo
dobri.”

Razdvajajući
tu DOBROTU i GREŠNOST, tražeći  smisao
ovoj tezi, uspio sam si to dočarati živom slikom  jednog mog dragog susjeda iz ranog djetinjstva.
U cijelom mjestu,  slovio je kao “jako
dobar čovjek – dok ne popije.”

Pijanstvo
je, dakle, bilo njegov GRIJEH, a iza tog grijeha krila se u biti jedna velika
(dobra) duša.

Istu
sliku lako je primijeniti na cijelo naše društvo…OPIJENI silnim predrasudama
koje nerijetko gajimo jedni prema drugima, zapadamo u vlastiti grijeh…i tako
grešnih misli, u stanju totalnog pijanstva – jedni i drugi –  rješavamo razna politička pitanja: nacionalno,
kulturno, gospodarsko, socijalno…prava manjina i prava većina.

Naravno
da se s takvom zamagljenom sviješću stvaraju mentalne barikade, na kojima
obavezno izbijaju konflikti. Zato me ohrabruje ta  znatna pojava trijeznih ljudi koji uvijek nađu način da ih zaobiđu ili preskoče.

Niste
ih primijetili? Onda je moguće da se još ni sami niste dovoljno otrijeznili.