Cinemascope De Lux

Kad
se skonča projekcija, ostajem tvrdoglavo sjediti u sve praznijem gledalištu,
katkad me moraju preskakati ostali posjetitelji, ali srećom po njih nemam tako
duge noge pa se nekako uspijevam usukati a da mi pritom ne moraju niti koljena
dotaknuti. I kad se na koncu pojavi godina snimanja na crnoj pozadini tad i ja
skupim sve svoje odložene stvari sa susjednog stolca i krenem put izlaza. U Art
kinu, što je vrlo lijepo, vas nitko od osoblja ne gleda mrko i poprijeko
ukoliko poželite učiniti baš takvo što.

Zanimljivo,
to naše umjetničko kino je stalno u modi, ali i izvan nje! Ondje dolaze znanci
iz različitih segmenata društva, češće ‘alternativne’ provenijencije. Neke bi
naravno čovjek poželio utrpat u jedan file i stisnut tipku koja nam omogućuje
brisanje iz memorije zauvijek, no kako nismo računala najčešće moramo jako dugo
vremena pohranjivati različite, željene i one obratne, podatke dok nam konačno
vlastita memorijska kartica polako ne počinje ‘štekati’ i selektirati stvarno
važne poznanike od onih drugih. S kojima smo dakle također nekada davno trošili
sate i dane na brbljanje, duge govore bez stvarnog učinka na budući život.
Eventualno na uzgoj mizantropije i blaži oblik migrene. Razumljivo da više ne
žudim previše za tom vrstom socijalizacije.

E,
a, paralelno je i demode zbog neodoljivih mamaca koji pristižu iz onih pravih,
velikih, komotnih kino-sala, gdje se nuđaju kokakolefantemjehurići, čokoladice
s marsa, kikirikiji najfinijeg proizvođača, prikazuju blokbasteri s budžetom od
milijardu i nešto sitno novaca. Američkog podrijetla, znate tu sortu filmova –
ekscesno pretjerivanje u akrobatskom akcijskom prenemaganju, demonstracija
nasilnog uličnog žargona, krvarenja ljudskih ekstremiteta u neograničenim
količinama ili pak, sasvim naopako, manifestacija pseudoromantike, mudrolije i
savjeti iz bračnog, roza obojanog, života. Kad ovo dvoje usporedimo nalikuje mi
malom, ali sasvim pristojnom kulturološkom građanskom ratu.

Ali
hej!, također moram priznati da mi evo nije osobito zanimljiv ciklus indijskog
filma. Recimo da mi nisu jača strana. Baš ti Istočnjaci. Kažu da ondje
svakodnevno četrnaest milijuna gledatelja posjećuje kino dvorane ne bi li
pogledali više od tisuću nacionalnih filmova koliko ih se godišnje snimi! Dži-zs!
Ili, prikladnije, Viš-nu! Uopće ne želim u ovom dijelu teksta povlačiti
paralelu s domaćom kinematografijom. Previše predvidljivo.

Netom
prije toga na rasporedu je bio ciklus suvremenog brazilskog filma! Uhuh, slike
kakve su se dale vidjeti s tih razglednica svakako nisu kršćanski puritanske,
već opake drame egzistencijalističkog okusa, bez vrdanja i lagarija, ili
spinova američkih restauratora istine. Sve zanoktice su nestale tijekom jedne
projekcije, to vam mogu reći! Ukoliko vas slučajno zanima koje – ‘Nije
slučajno’.

Moji
su favoriti Talijani. Od svih kinematografija na svijetu ova mi je najdraža. I,
dakle, obično su takva prikazivanja tih lijepih filmova u našem lokalnom
cinemascopeu de lux začinjena prigodnim uvodnim govorom njihovog konzula uz
kojeg dobijemo i kvalitetnog simultanog prevoditelja pa kad dotični gospodin
zaključi svoje predavanje počinje, nema iznenađenja, film!

Tu
vas vraćam na sam uvod ovog teksta… i dodajem…

Jako
je ugodna, i na neobičan način utješna, spoznaja da je izvan zidova kina počela
i noć, pa se lakše ufuram u ritam vremena kojeg pratim na platnu, svijet je
stao, a sve ovo počinje nalikovati snu. U ovakvom stanju sam spreman proživjeti
i ostatak života, pa da! Za te posebne prilike, odlazak u Kino, se i obrijem. Da ne izgledam kao i inače. Zapušteno.