Priroda društva

Stephen Hawking misli da nema, Isus tvrdi suprotno, dok je Kaptol nešto precizniji: za katolike sigurno ima, za ostale nitko ne garantira, a za komuniste, partizane i homoseksuace bolje da ga nema.

A što o tome kažu drugi? Čiju istinu izabrati za ovu prigodu – na spomen i sjećanje za naše umrle, a za utjehu i nadu nama živima?

Obzirom da vjernici, agnostici i ateisti još uvijek nisu uskladili svoja stajališta, već je uvijek samo riječ o nečijoj priči, bilo bi najbolje, rekoh, da to onda bude neka vesela, bajkovita priča, prepuna živih rajskih slika, tako da se čovjek konačno prestane bojati smrti i naprosto poželi umrijeti.

Cijeli dan tako nešto tražim po Interentu, ali jedina takva priča koju sam uspio pronaći je ona slavnog  Paramahanse Yoganande, koju je njemu ispričao njegov sveti učitelj Šri Yuktešvar, kada mu se ukazao poslije smrti u sobi hotela Regent u Bombayu.  Ali onda si mislim, ako to sad stavim kao ogledni primjer jedne prave duhovne “bajke”, poslije toga mi niti jedan župnik neće htjeti doći na sprovod da me otpravi s ovog svijeta. To je ipak rizik na koji ne mogu pristati. Zato ako nekoga interesira neka si ju sam pročita
ovdje
u poglavlju 42. pod naslovom Šri Yuktešvarovo uskrsnuće.

A za to vrijeme dok vi čitate (znam da ste znatiželjni)  mi ćemo produžiti korak dalje do još jednog autora duhovnog žanra čije pozitivne književne kritike nikada nećete pronaći u Glasu Koncila.  

Naime, baš jučer nakon što sam (po ne znam koji put) pročitao gore spomenuto poglavlje, i time definitivno zaključio osobne dileme o životu nakon smrti, nastavio sam tražiti odgovor na pitanje “Ima li života izvan fejsbuka?” i u toj hotimičnoj radnji nehotice naiđem na profil Bruna Šimleše gdje pročitah jednu krasnu poruku (također vezano uz Dušni dan ), koju je u nepunih sat vremena lajkalo gotovo 200. duša:

“Nije da previše navijam za to, ali kada odem, želim da se slavi moj život! Želim da se opako tulumari :)…Želim da se proslave svi trenuci moje autentičnosti, svi trenuci kad sam osjećao zahvalnost, svi doživljaji čiste ljubavi. Želim da se proslave trenuci kada sam naučio reći “oprosti”, kada sam naučio priznavati pogreške i prihvaćati razumne kritike. Želim da se slavi moje iskustvo oca, partnera i prijatelja. Želim da se proslave ideje koje zahvaljujući knjigama žive i u tuđim životima. Želim da se slavi moja odgovornost prema životu, neuzimanju blagoslova zdravo za gotovo i svakodnevnom trudu da iskoristim vlastiti maksimum!

Želim da se moj život slavi jer je stvorio osjetno više radosti, nego tuge. Jer sam poraze (često teškom mukom) pretvarao u pobjede. Kada odem, želim da se moj život slavi jer ja slavim život!”

U
prvi tren ostadoh u nekom blaženom stanju…i bude mi toliko ugodno pri
srcu da pročitah još nekoliko puta.  Razmišljajući potom kako
ću sutra zapaliti svijeću za moje drage pokojne, prisjetih se i riječi
jednog malog anđela koje je
zapisala
njegova mama
:

“Smrt je baby blue – Živ sam itekako!”

Nešto je tajanstveno lijepo u ovom tužnom blagdanu, pomislih.