Pred
sam kraj emisije u program se javila jedna slušateljica koja je cijeli
razgovor zaokružila jednom fantastičnom rečenicom: “Maknimo sve okvire, maknimo one obrasce koje su nam stvorili društvo,
roditelji…i kad pokidamo te okvire onda ćemo biti sretni i slobodni.”
Ležernost
kojom je to izgovorila izmamila mi je veliki osmjeh na lice. U tom trenutku
doista sam se osjetio sretnim jer me ova jednostavna formula sreće zagolicala
iznutra, kao osjećaj koji me zaskočio u nizu nekih pomalo komičnih slika,
vezanih uz neka osobna životna iskustva koja sam prošao po istom obrascu.
A
sve je počelo prije nekoliko godina kada sam rekao: Od danas počinjem živjeti u
skladu s vlastitim uvjerenjima, mogućnostima, željama i potrebama.”
Prva slika:
–
Bok stari, pozvan si u petak na rođendan! Neopravdane izostanke ne priznajem!
–
Čuj, žao mi je, ali ne mogu. Ne osjećan se dobro, i ovaj vikend se želim
odmoriti.
–
Ma daj nemoj zezat. Doći ću ja kolima po tebe i vratim te nazad. Stvarno ću se
naljuti ako ne dođeš.
–
Ma ni govora…
–
Pa to ti je samo…bla, bla, bla, bla
–
NE, rekao sam NE!
–
Ajde dobro. Ali u subotu se vidimo na tekmi?
–
Ako ne bude vruće.
–
Dođi onda u nedjelju navečer na Trg, klapa Kambi ima koncert.
–
Hoću, ako mi se bude dalo.
–
A jesi tlaka.
Druga slika:
–
Evo pileća juhica, a ovdje su krmenadli, pečeni krumpir i salata.
–
Pojest ću samo prilog i salatu.
–
Zašto?
–
Od danas postajem vegetarijanac.
–
Ma daj ne pričaj gluposti.
–
Ozbiljno.
–
Pa što ti je sad odjednom?… Jel to
iz nekih vjerskih razloga?
–
Da, iz vjerskih…vjerujem da je vegetarijanska prehrana zdravija.
–
Pa moraš barem malo mesa pojest. Evo gledaj, ovaj komad ti uopće nije mastan.
–
Nemoj me pilat…rekao sam da neću i gotovo!
–
O bože me sačuvaj…Ti si nekad bio potpuno normalan.
Treća slika:
–
Jel ti bio onaj za popis
stanovništva?
–
Je.
–
I?
–
Šta I?
–
Šta si upisao pod vjeroispovijest?
–
Katolik.
–
Ajde, hvala ti bože. Već sam mislila da ćeš stavit Hare Krišna.
–
Zašto Hare Krišna?
–
Pa kako se oni tvoji zovu?
–
Koji oni?
–
Oni što svako malo idu za Indiju?
–
Nesvrstani?
–
Je, baš su nesvrstani…
–
Šalim se…stavio sam budista…
–
Ma, zezaš…
–
Ništa se ne zezam…Od svih ponuđenih odgovora oni su mi najbliži. Mislio sam
stavit kršćanin, ali ne može…Sai Baba – isto ne može…onda, rekoh, piši budista.
–
A od kad smo mi to postali budisti?
–
Pa, evo…ja, službeno, od jučer…Dalai Lama mi se čini bliže Kristu nego Papa.
–
Daj nemoj samo da te netko čuje.
Ovo
su samo neke tipične situacije vezane uz kontinuirane napade “kolektivističke
kulture” na naš osobni životni prostor, koji nam oduzimaju komadiće vlastitog vremena,
životnog mira i zadovoljstva.
Većina
mojih osobnih konflikata sa okolinom najviše se akumuliralo u situacijama opisanim
u prvoj slici, gdje mi je gotovo kompletan
raspored mojih “slobodnih aktivnosti” sastavljala skupina u kojoj sam se kretao
(kolege, rodbina, prijatelji, poznanici ). To je bilo podnošljivo dok sam bio u
dobroj psiho-fizičkoj kondiciji, ali kasnije, u uvjetima pomalo narušenog
fizičkog zdravlja – kada se u čovjeku automatski mijenja emocionalna, duševna i
mentalna struktura ličnosti – to je
postalo opterećenje koje je rezultiralo kumuliranim stresom. Tada je trebalo
podvući crtu i reći: “NE! – sada je dosta…od ovog trenutka ja preuzimam potpunu
kontrolu nad vlastitim vremenom i to u
svakoj sekundi života.”
Isto je tako i sa
obavezama. “Sve
moje dužnosti koje imam za obaviti, pristajem odraditi samo u skladu sa
mogućnostima. Ono što je izvan mojih vlastitih mogućnosti nije više moja
dužnost niti obaveza, i po tom pitanju nemam više potrebe ikome se opravdavat
ili ispričavati.”
Ove
promjene na sebi nije bilo lako izvesti, ali to sam doista učinio. Napravio sam
drastični rez čiji pozitivni učinak me toliko iznenadio, da sam počeo rezat sve
što se moglo odrezat. Reakcija okoline bila je predvidljiva: “postao sam čudak, povukao sam se u sebe, više
nisam onaj stari”.
U
godinama kada sam 90 posto vremena provodio u društvu, a 10 posto u samovanju, “bio sam normalan”. Sada kada je situacija
obrnuta “sa mnom se nešto događa”. Sati nogometa
ili jogginga provedenih s ekipom bili su regularni, dok su sati provedeni za
knjigom ili u samotnoj šetnji prirodom zabrinjavajući. Ovakve promjene zbilja mogu
šokirati, ali količina unutarnjeg zadovoljstva koja proizlazi iz osjećaja
potpune kontrole nad vlastitim životom
ne daje nimalo sumnje da ste povukli prave poteze.
Rođendani,
svatovi, krštenja, sprovodi, utakmice, proslave, dočeci, domjenci, druženja, izlasci,
seminari, predavanja, putovanja, gostovanja…i sve razne prilike i neprilike
kojima sam nekad robovao iz OBZIRA, SOLIDARNOSTI i PRISTOJNOSTI, ne nalaze se
više u mojem kalendaru. Ostalo je samo ono što se mora, a može, i ono što se
želi i voli.
Ponekad
to doista može izgledati sebično, ali onda shvatite da nikoga i ništa u životu niste
gurnuli OD SEBE već ste samo puno toga skinuli SA SEBE…i savjest vam bude
potpuno mirna, a osjećaj slobode beskrajan.
Podijeli na društvenim mrežama