Mali ljudi, veći od vlastite države

Iskreno
se diveći iskazanoj brizi i zanosu tih duša koje nalaze radost u davanju, u
jednom trenutku pomislih:  Mogu li oni (ti
isti dobri ljudi ) stvoriti SVOJU vlastitu državu? Jer, kako reče jedan od
njih: “Država u kojoj ljudi moraju na
ovakav način strahovati za život svog djeteta, nije moja država.”

“Nije
ni moja”, rekoh…I doista bi bilo vrijedno pozabaviti se stvaranjem nove – barem
takve u kojoj nema redukcije primarnih životnih potreba za djecu.  

Nije
to tako teško kao što se čini. Za to čak postoje i uređene zakonske osnove
putem institucije zvane civilno društvo.

Zanimljiv
je taj naziv – CIVILNO. Asocira na nešto potpuno suprotno od VOJNIČKOG – termina
koji pokriva kulturu POSLUHA, stvorenu po nekom glupom pravilu službe (ili,
kako bi to popularno rekli: po pe-esu),
 koji tjera ljude na strojevi korak, pri
čemu je sav mentalni napor u kretanju mase sveden na misli koje u fokusu pažnje
drže neku besmislenu crtu poravnanja. A to je upravo država kakvu poznajemo, sa
svim svojim zapovijedima i zapovjednim stožerima, bez obzira da li se u tom
istom stroju ravnaju na lijevo ili na desno.    

Na
takvoj razni organizacije i vodstva, teško je očekivati da netko uspije vidjeti
negdje sa strane bolesnu djevojčicu. Zato je potrebno istupiti iz stroja i
stvoriti novu kolonu koja ne stupa vojničkim korakom, već hoda normalno –
kolonu CIVILA.

Za
početak nije potrebno čak ni pitati “kako” ili “na koji način”. Dovoljno je
biti svjestan da u svakom našem gradu ( manje-više) takve kolone već odavno postoje; treba im se samo priključiti.  Udruga most,
Socijalna
samoposluga, Dobro srce, Udruga Krijesnica, I djeci s ljubavlju, Hrabro srce …i još mnoge druge,  već dugo stanuju u našem susjedstvu. Sve one djeluju
za sada na razini “civilnog voda”. Pristupanjem znatnijeg broja novih aktivista
mogle bi se proširiti u daleko veće formacije,  dovoljno snažne za stvaranje i obranu vlastite
države – prostorno i pravno već postojeće,
ali nedovoljno naseljene.

Mogućnosti
za akciju su praktički beskrajne, i gotovo da nema političkog, kulturnog i
gospodarskog segmenta koje ne može imati svoj organizirani aktivistički preslik
u civilnom društvu.

Danas
je, na žalost, institut civilnog društva sveden na svojevrsnu humanitarnu rekreaciju i potpuno se
izgubilo iz vida da je snaga ovog sektora osnovna pretpostavka razvoja
demokratske države, koja podrazumijeva organizaciju društva po volji, mjeri i
POTREBI naroda. Bez ispunjenja tog uvjeta apsolutno je nemoguće uspostaviti kvalitetne
političke odnose u zemlji, kao i osigurati učinkovitu kontrolu institucija
državnog aparata.

U
tom pogledu Hrvatska je još uvijek na čekanju. Ali ovom prilikom nećemo grintat.
Puno je važnije istaknuti da su razne civilne inicijative iz dana u dan u
velikom porastu, i to prvenstveno zaslugom dobrih ljudi koji su tradicionalnu naviku grintanja zamijenili osobnom akcijom.

Unatoč
činjenici da mnogi od njih i sami jedva krpaju kraj s krajem, u njihovom
zdravstvenom i socijalnom sustavu uvijek se nađe hrane, lijekova i novaca za
sve potrebite.

Što
reći, nego: kapa do poda!