“Što će Hrvatskoj Rade Šerbedžija”?

S
vremena na vrijeme ovoj sablasti podlegnu i oni sa visokim duhovnim školama. Od
silnog mentalnog napora da se shvati smisao života čovjek jednostavno pukne, i u
tom trenu ne pomaže ni sveta krunica ni blagoslovljena vodica.

Laici
bi pomislili da se radi o krizi vjere, ali klinička slika ovog
neobično nadahnutog novinskog teksta jasno ukazuje na funkcionalne ispade u
sivoj kortikalnoj zoni temporalnog režnja zaduženoj za stvaranje i pohranu
uspomena. Riječ je o teškoj memorijskoj zbrci uzrokovanoj nizom krivih
informacija pohranjenih negdje između 1991. i 2012. godine.

Ukratko:
“Jugoslavenski glumac Rade Šerbedžija dobio je od hrvatske države tri i pol
milijuna kuna za svoje kazalište na Brijunima, odakle sa svojom družinom širi
bratstvo i jedinstvo, i to za nagradu što je početkom Domovinskog rata pljunuo Hrvatskoj
u lice pa poslije toga zdimio u Beograd.”  

Uz
ovu zastrašujuću duhovnu viziju, autora članka progone i slike kako Rade danas,
pristojnije rečeno, mokri po Brijunima, a ministarstvo kulture sve to plača.

Ima
još puno toga što se piscu ovog teksta priviđa, ali nakon što čovjek pročita
cijeli članak najprije što pomisli je to da je Isus imao vrašku sreću što ga je
onih četrdeset dana u pustinji iskušavao sotona a ne ugledni novinar Ivica Šola.
Da je kojim slučajem susreo njega i sam bi završio u paklu. Ovako, nadrapaše samo
poneki Hrvati koji povjerovaše u Šoline ratne i mirnodopske novinarske priče.

Ali
nade za potpuno obraćenje još uvijek ima, kako za obmanute čitatelje tako i za
grešnog Šolu koji je ljude naveo na grijeh da osude nevinog. Duhovna lekcija za
sakrament svete ispovijedi glasi:

Rade
Šerbedžija je hrvatski glumac (prema
osobnom priznaju iz 1991. godine, izrečenom ravno u lice najvećem hrvatskom partizanskom
režiseru Antunu Vrdoljaku) i jedan od ponajboljih dramskih umjetnika sa
prostora bivše Jugoslavije. 

Za
razliku od mnogih “glumaca” koji su glumili bratstvo i jedinstvo, Rade je u to
doista vjerovao iskreno – kako u miru tako i u ratu…kako jučer tako i danas…i
suprotno vjeri mnogih “kršćana” sa ovih prostora nikada toj ideji nije okrenuo
leđa. Takav čovjek za vrijeme svakog rata može biti samo na jednoj strani – na strani
MIRA…Sasvim dovoljno da nikome na ovom svijetu ne mora polagati račune za svoj
patriotizam i domoljublje.

Toliko
o njegovom političkom računu za ratno razdoblje od 1991. do 1995. A kada je riječ o trošenju
hrvatskog proračuna u demokratskom miru, Otkrivenje financijskog računa iz
Knjige prihoda i rashoda kaže:

Budžet
kazališne sezone Kazališta Ulysses je 3,5 milijuna kuna.

–
390 tisuća od Ministarstva kulture RH

–
70 tisuća kuna od Istarske županije

–
50 tisuća kuna od Turističke zajednice Hrvatske.

–
OSTATAK na račun donatora i publike.

Dakle,
ako je vjerovati matematici, iznos troškova na račun hrvatskih poreznih
obveznika iznosi 510 tisuća kuna, odnosno svega 14,5% ukupnog budžeta – daleko
manje od 3,5 milijuna kojima Šola obmanjuje povodljive hrvatske vjernike i
ateiste.

Toliko
o ovim bitnim pitanjima glede ratnih i poratnih uspomena na lik i djelo našeg
Rade. Imao bih još puno toga za reći u njegovu čast (čisto onako za vlastiti
gušt), ali ne bih se htio previše zalijetat dok ne provjerim tko je Angelini platio
kavu. Poznavajući njegovog prijatelja Ivana Jakovčića ne bi me čudilo da je to
ipak išlo na teret proračuna Istarske županije.