Mišljenja javnosti su podijeljena: od onih koji njihov božićni posjet katedrali pozdravljaju kao iskaz poštovanja prema narodnoj tradiciji, do onih koji misle da treba ostati dosljedan svome svjetonazoru i sukladno tome ne ulaziti u crkvu dok traje misa.
Poštujući svačije mišljenje, mene je ipak zanimalo što o tome kaže Sveto pismo. Ako je vjerovati slovu božjeg Zakona ispada da su oba ova razmišljanja u biti pogrešna. Naputak koji je u takvim prilikama još prije 2000 godina ostavio sam Isus ne postavlja svjetonazorski, nego vrijednosni uvjet, koji vrijedi jednako za sve: Ako prinosiš dar na žrtvenik pa se onda sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Prevedeno za današnje vrijeme: Najprije se pomiri s bratom svojim, a onda dođi na misu.
Dakle, slijedom ove božje zapovijedi, oni za koje možemo biti sigurni da im ne prilični biti nazočan na svetoj misi nisu ateisti i agnostici, nego praktični grešnici.
U toj kategoriji moji su favoriti Stipe Mesić i Juraj Jezerinac. Mogu oni govoriti da nemaju osobno ništa jedan protiv drugoga, ali ja im ne vjerujem. Tek kada zagrljeni ušetaju zajedno u crkvu, onda im se može priznati da su se zbilja pomirili. Doduše, Stipe je toga vjerojatno i sam svjestan pa je misne žrtve potpuno izbacio iz protokola, ali Jurica je skroz problematičan. Njemu je to i dalje u opisu posla; dijeli sakramente, ispovijeda grešnike, otpušta im grijehe…kao da se njega sve to ne tiče.
Nisam baš siguran niti za don Ivana Miklenića, urednika Glasa Koncila. Prateći njegova apostolska novinarska djela, osnovano sumnjam da se niti na ovaj Božić nije pomirio sa komunistima koji nisu prešli u HDZ.
Ne vjerujem ni Jadranki Kosor da se pomirila sama sa sobom što je izgubila izbore; ni Josipu Đakiću kada kaže da nema ništa protiv Srba.
U biti, kada gledam realno, najviše sumnjivih lica vidim upravo među vjernicima, dok mi se nekako svi ateisti i agnostici koje znam čine sasvim ok (osim Stipe, ali i on bi sigurno isto bio bez grijeha da je Jure poštivao Ustav RH kako treba ). No, istini za volju, teško je to procijeniti ovako odoka, zato je možda najpametnije po pitanju takvog suda ostati suzdržan.
Jedina braća za koju bih ja osobno stavio ruku u vatru da su glede oprosta i pomirenja apsolutno zaslužili nazočiti misnom slavlju, su Željko Kerum i Dujomir Marasović. Njihova je gesta vrijedna barem jednog poglavlja Novog Zavjeta. Nakon što su jedan drugoga javno popljuvali, pred očima cijele nacije sami su polizali vlastite pljuvačke i pomirili se kao pravi katolici, jer njima je njihova vjera na prvom mjestu. Možda se varam, ali ja im vjerujem.
Podijeli na društvenim mrežama