Đoko Milekić bio je član nekoliko riječkih fotoklubova, među
ostalim i fotografske sekcije punim imenom Kulturno-umjetničko društvo Baklje INA-Rafinerije
nafte Rijeka, koje je okupljalo različite kulturno-stvaralačke aktivnosti
rafineraca i drugih zainteresiranih. Respektabilan ININ KUD, osnovan 1981.,
stasao je u duhu socijalističkog kolektivizma te nastavio neprekidno djelovati
i nakon promjene političkih i gospodarskih okolnosti, upravo obilježavajući
tridesetogodišnjicu postojanja. I prije službenog organiziranja, u Rafineriji
su amaterski djelovali fotografi. Već 1956. organizirani su prvi fotografski
tečajevi, a 1975. osnovana je fotografska sekcija. Uz Milekića su tijekom
desetljeća u njoj zabilježena i druga značajna imena riječke fotografije poput
Mladena Batoryja, Dragana Borčića, Livija Černjula i Miljenka Marohnića.
Muzej grada Rijeke Đoku Milekića autorski je predstavio
miniretrospektivom 2007. na izložbi Sedmero riječkih fotografa (s B. Ostojićem,
Lj. Sundać-Zuanni, A. Zuannijem, K. Pavićem, R. Zambellijem
i B. Marinskim), slikama iz Zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb.
Za ovu je izložbu od šezdeset četiri pridošlih crno-bijelih
fotografija odabrano 26 koje ga prikazuju kao vrsnoga fotografa, iako sve ne
ulaze u najbolji autorski izbor. Nadasve su važne kao fotografova ostavština
koja je pripala Rijeci jer većinu je slika odnijela obitelj odselivši se iz
Hrvatske nakon njegove smrti. U Jugoslaviji je Milekićeva vrsnost prepoznata
već nastupnom izložbom i potom je izrazito cijenjen, ali su podaci o njemu, kao
i o drugim važnim segmentima riječke fotografske povijesti, razmjerno šturi i
uvelike tek dio sjećanja i usmene predaje. Milekićevi kolege iz riječkoga,
zagrebačkog i beogradskog miljea te drugi koji su ga poznavali izražavaju se o
njemu otprilike kao Istog Duško Žorž (s osmijehom): “A – Đokica… on je bio
sjajan tip.“ Tome u prilog govori Milekićev Autoportret (1975.) na kojem pozira
među osvojenim fotografskim priznanjima i parirajući 150. obljetnici mesne
industrije Gavrilović karikirano parafrazira galantni žanr francuskog rokoko
slikara Jean-Antoinea Watteaua.
Fotografije najvećim dijelom datiraju iz 1970-ih, iz vremena
zamašne infrastrukturne, stambene i javne izgradnje te konačnog usvajanja
generalnog urbanističkoga plana (1974.), što je stubokom preobrazilo Rijeku i
neboderima obilježilo njezinu panoramsku vizuru. Uzlet je bio popraćen iznimnim
društvenim zanosom, o čemu svjedoče klupske izložbe Fotokluba Color, koje su se
održavale nekoliko godina pod nazivom Rijeka jučer, danas, sutra, prikazujući
rast i postignuća riječke gradogradnje.
Đoko Milekić snimao je izgradnju u četverokutu naselja
Podmurvice, Turnić, Banderovo i Rujevica, dionice riječke obilaznice i
autoceste, Stari grad, Korzo, luku. Obilazio je gradilišta zavlačeći se među
konstrukcije iz kojih je stršila armatura i u takvom ambijentu, pomno birajući
žarište, reduciranim izražajnim sredstvima ostvario slojevit dijapazon
pročišćenoga fotografskog govora. Taj se istinski govor medija zasnivao na
pomnom kadriranju, odabiru očišta, širokokutnim objektivima, jasnim i često
malobrojnim planovima te izrazitom kontrastu.
Nebodere u naseljima Turnić i
Podmurvice snimao je, primjerice, iz žablje perspektive, s čistim pozadinskim
planom, postigavši monumentalnost u piramidalnom rastu kojim su dosezali do
neba i oblaka, kao realizirana metafora svoga naziva. Na fotografijama izrazito
fizička odsutnost čovjeka, zapravo na svima tematski srodnima, osim jedne (Čovjek
i stroj, 1970-ih), funkcionalno prelazi u njegovu sveprisutnost i presudno
značenje homo fabera socijalizma u izgradnji modernoga grada. Ideološka potka
proizišla je iz posredovanja vizualnoga i poetičkoga, nakon teškog razdoblja
jugoslavenskog sustava, potresenog 1968. i hrvatskim proljećem te zaključenog
novim Ustavom iz 1974. godine. Milekićeve bezlične fotografije izgradnje Rijeke
kontekstualizacijom uistinu konotiraju sadržaj, ali suverenost duguju
kompetencijama svoga punokrvnog i ozbiljnog fotografa, u čijim i slabijim
ostvarenjima prepoznajemo parametre velike vještine i kreativnosti.
Sabrina Žigo / kustos
Podijeli na društvenim mrežama