Ovim priopćenjem Vlada Jadranke Kosor jasno poručuje Gadafiju da više nismo Nesvrstani i da ima sreće što
naši zrakoplovi mogu letjeti samo po zemlji, inače bi se i mi pridružili humanitarnoj
akciji savezničkih snaga. Ali neka se ništa ne veseli unaprijed, jer samo je
pitanje dana kada će i naša eskadrila ponovo zaparati nebom.
To bi se čak moglo dogoditi i prije objave ove kolumne jer,
kako iz dobro neobaviještenih izvora saznajemo, kompletna zračna borbena flota
mogla bi se osposobiti za svega nekoliko sati… Nema tu u biti puno posla oko
popravka. Na jednom MIG-u je navodno pukla sajla od pedala, a na ovom drugom je
otpala ona guma što brtvi poklopac na kabini pilota. Nije to neka velika
havarija, samo što se čeka isporuka rezervnih dijelova iz Rusije, koja se
protivi zračnim napadima, pa je pitanje kada će stići. To nas u biti najviše i
koči.
No u slučaju podrške kopnenom udaru, tu ne bi trebalo biti
nikakvih problema. Osim već dobro uvježbanih profesionalnih jedinica sa
iskustvom u tzv. međunarodnim mirovnim misijama, NATO snage zasigurno mogu
računati i na mnogobrojne dragovoljce iz HVN-a
(Hrvatska vojska nezaposlenih)
kojima bi svaki posao dobro došao… Nije baš neko sretno rješenje, ali barem je
plaća sigurna, i uvijek na vrijeme.
A kada je već riječ o novcu, mora se priznati da u ovakvim prilikama
tradicionalno škrti Zapad nikada ne štedi.
Za ovu opsežnu vojno-humanitarnu misiju, savezničke snage
spremne su izdvojiti i po nekoliko stotina milijardi eura… i sve to za dobrobit
civila koji umiru od gladi za demokracijom… Europa i Amerika takve
patnje jednostavno ne mogu podnijeti… pogotovo
kada je riječ o zemljama bogatim izvorima nafte.
Trenutno je na redu Libija. Za početak, pomoć stiže iz zraka,
i nije uopće pitanje koliko će sve to skupa koštati, nego je samo pitanje
koliko će trajati i kako će se sve to na kraju završiti.
Po svemu sudeći, postoje tri moguća scenarija završetka
libijske narodnooslobodilačke agonije:
Prvi je taj da se ponovi nešto slično kao u bivšoj
Jugoslaviji… što pretpostavlja kontrolirani ratni sukob između libijskih
plemena po taktičkom modelu 2-3-7 – dva
u napadu, tri u obrani, sedam u pljački – nakon čega bi pobjednici i poraženi
proglasili svoje republike, i cijelu vlast prenijeli iz Tripolija na Bruxelles
i Washington. Takvom predviđanju skloni su uglavnom cinični jugonostalgičari.
Drugi scenarij je isti kao i onaj u nekada porobljenom, a
danas oslobođenom, neovisnom i demokratskom Iraku, u što su pak skloni
povjerovati svi koji vjeruju u teoriju zavjere.
Isti krugovi spominju međutim i treću, malo vjerojatnu, ali
teoretski moguću varijantu, prema kojoj bi Gadafi uz pomoć svojih tajnih
političkih agenata uspio uvjeriti članice skupine G7 kako su libijska naftna
polja gotovo presušila.
U tom slučaju dešava se potpuni obrat, i to prije nego
Hrvatska osposobi svoje borbene lovce. Informacija
da više nema nafte, automatski mijenja tijek humanitarne akcije. Komandni
stožer NATO snaga trenutno izdaje naređenje o apsolutnom prekidu svih vojnih
operacija i vraća sve jedinice na mirnodopski stupanj pripravnosti, a Vijeće
sigurnosti UN-a donosi odluku da se briga o sudbini libijskog naroda prepušta Vijeću
nesvrstanih zemalja, Međunarodnom Crvenom križu, Zelenom polumjesecu, i UNHCR-u.
Naravno, ovo su sve samo površne spekulacije, a kako će to
izgledati u stvarnosti pokazat će vrijeme.
No, bez obzira na krajnji ishod, popravak naših MIG-ova nije
upitan.
Evo upravo dok ovo pišem saznajem jednu dobro neprovjerenu dezinformaciju da je
navodno sajla već na putu (vjerojatno i brtva), i da pošiljka ne kasni zbog
Rusa, nego nešto zezaju hrvatski seljaci s onim svojim traktorskim barikadama kod Virovitice… Pa, mislim…nemoš vjerovat da ljudi
nemaju osjećaja za neke prioritete.
Ali to je već neka sasvim druga tema.
Podijeli na društvenim mrežama