Posebnost obilježavanja blagdana Božića

Božić se u kršćanstvu počeo slaviti pred kraj IV. stoljeća, a
obilježavao se 6. siječnja, da bi zatim bio premješten na 25. prosinca
kako bi se potisnula rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je
padala u vrijeme zimske obratnice.

Kršćani su vrlo rano taj dan Isusova rođenja smatrali i početkom
nove godine. I hrvatska božićna pjesma “Narodil nam se kralj nebeski”
upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila
1. siječnja kao Novu godinu.

Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana
Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom
Božiću, koji je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito
spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama.

Božićna priprava u većini hrvatskih krajeva počinje na sv.
Katarinu i traje točno mjesec dana. U tom se razdoblju sije pšenica i
pripravlja zelenilo za ukrašavanje kuće i stola kod svetkovanja Božića.
Taj je običaj pretkršćanskog porijekla, ali danas ima kršćansku
simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Danas se taj običaj očuvao i
u gradovima, dok su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i
slame u predvečerje Božića.

Božićno drvce, a negdje zelene grane, tradicionalni su božićni
simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim
zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja
obitelj i na Badnjak ili na Božić daruju djeca. Premda se može uočiti
pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest unošenja božićnog drva ili
zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića.

Božićni tjedan, blagdan sv. Stjepana, sv. Ivana, Nevina dječica
ili Mladenci te Stara godina, također su obilježeni pučkim običajima,
npr. blagoslov vina na Ivanje, šibanje djece na Nevinu dječicu, a nekoć i
starohrvatsko “biranje kralja”. Božićni običaji završavaju na
Svijećnicu i na sv. Blaža.