Samir Barač i dalje je
neizostavni dio postave barakuda Ratka
Rudića baš kao što su braća Daniel i Denes Varga nezamjenjivi članovi u postavi
Mađarske ili Xavier Garcia u selekciji Španjolske. Upravo ta imena trebala bi
biti jamac da će se na Costabelli igrati vrhunski vaterpolo i da na Costabelli
pušu neki novi vjetrovi.
Glavni krivac za to je novi
predsjednik riječkog kluba Predrag Sloboda, poduzetnik koji je niz godina bio
desna ruka Gabrielea Volpija. Bio, samo u smislu njegove fizičke nazočnosti u
mjestašcu poznatom u svijetu prije svega po vrhunskom vaterpolu. Naime na
službenoj stranici aktualnog prvaka Europe ime gospodina Slobode i dalje se
navodi na mjestu prvog dopredsjednika kluba.
Gospodin Volpi još se
jednom, ovoga puta fatalno, zaljubio u Rijeku kada je sa Reccom prije dvije
sezone stigao na Final Foru. Istina njegova je momčad tada u finalu poražena od
kotorskog Primorca ali signor Volpi već je tada, u svibnju prošle godine
zaželio da od Primorja napravi Recco II.
Ta ideja činila se kao
znanstvena fantastika, no kada je Sloboda ustoličen započeo je povlačiti
konkretne poteze koji su u nekoliko mjeseci od Primorja učinili jednu od
najjačih družina na starom kontinentu.
Primorjašima je plan visio
jer su tek u majstorici za plasman u kvalifikacije za Euroligu deklasirali
splitski Mornar na njegovu plivalištu. I uoči kvalifikacijskog turnira u Oradei
Primorjaši ne bježe od uloge koja im po igračkom kadru kojim raspolažu
nesumnjivo pripada. Plasman u Euroligu ne bi trebao biti doveden u pitanje, a
to je prvi dio Volpijeva trogodišnjeg plana.
Da, nije greška u pisanju,
talijanski je consulting magnat sebi zacrtao nekoliko stvari, a kako je gotovo
sigurno najmoćniji čovjek u europskom i svjetskom vaterpolu Volpi je naumio da
Rijeka najprije 2011. ugosti Europsko juniorsko prvenstvo vaterpolista, a potom
da godinu dana kasnije Rijeka još jednom bude domaćin Final Foura Eurolige.
Gospodin Volipi ima još jednu veliku želju, da u završnom susretu zaigraju Pro
Recco i Primorje. No, to je ipak daleka budućnost, koja sada ovdje i ovako
napisana ima odlike nedokučivoga.
Lijepo je sanjati, a još je
ljepše ostvarivati snove. Jedan od stupova riječkog kluba bio je i ostao Zoran
Roje, nekadašnji hrvatski izbornik, čovjek kroz čije su ruke prošli brojni
vrhunski vaterpolisti. Od ove sezone i barba Zoran ima novu ulogu, šefa
stručnog stožera, dok je uloga prvog trenera povjerena Splićaninu Ivanu Asiću.
Bez obzira na sve te
promjene i na sva događanja jedno je sigurno, Primorje u skoroj budućnosti više
nikada neće morati strahovati niti na igračkom, niti na rezultatskom, a
vjerujem niti na financijskom planu, no to nije dio ove priče i o njemu ne
želim govoriti. Primorje bi moglo i trebalo poslužiti kao primjer i uzor svim
ostalim riječkim klubovima. Neće svi pronaći svoje Volpije ili Slobode, ali uz
ustrajan rad, ljubav i predanost, svi bi trebali ugledati svjetlo na kraju
tunela u kojemu se ruku na srce (čast iznimkama o kojima će i na ovome mjestu
biti riječi) nalazi riječki sport.
Nogometaši Rijeke sami su na
vrhu prvoligaške ljestvice, a jedino je njihovo prvenstvo krenulo. Mnogi već
sada s nestrpljenjem iščekuju vaterpolske poslastice na Costabelli, a posebno
će radovati činjenica ako se u školu vaterpola poželi upisati što više dječaka
čiji su uzori bili Barać, Hinić, Glavan.
Podijeli na društvenim mrežama