U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u petak, 3. srpnja u 20 sati otvara se Radikalna subjektivnost, velika dvostruka samostalna izložba umjetnica Tomaso Binga i Katalin Ladik, kustosice Branke Benčić. Izložba ostaje otvorena do 27. rujna 2026., a predstavlja jedno od središnjih događanja ljetnog izložbenog programa MMSU-a.
Posebnu važnost izložbi daje riječki kontekst: publika će prvi put imati priliku vidjeti dosad nepoznatu i neizlaganu dokumentaciju poetskog performansa Katalin Ladik izvedenog 1970. godine upravo u Rijeci, u okviru programa SEKS – Studentske eksperimentalne kazališne scene. Niz crno-bijelih fotografija snimio je tada mladi Ranko Smokvina, a riječ je o dokumentaciji jednog od reprezentativnih ranih performansa, Šamanska pjesma, u kojem Ladik spaja vokalnu poeziju, gestu, folklor, ritual i mitologiju u radikalno novu performativnu formu.
Europska umjetnička scena 60-ih i 70-ih godina 20. st.
Radikalna subjektivnost okuplja radove dviju formativnih autorica europske umjetničke scene koje su od šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća razvijale eksperimentalne umjetničke prakse na sjecištu jezika, tijela, glasa, vizualne poezije i performansa. Mađarska umjetnica Katalin Ladik, rođena u Novom Sadu, i talijanska umjetnica Tomaso Binga, pravim imenom Bianca Pucciarelli Menna, među najznačajnijim su autoricama europske vizualne poezije i performansa.
Tomaso Binga, F,T,O, 1977, collage e scrittura desemantizzata su cartoncino, 3 elementi, 20 x 35 cm cad.
U središtu izložbe nalazi se pitanje što se događa kada jezik prestane biti samo sredstvo komunikacije i postane vizualan, zvučan, tjelesan i performativan materijal. Kroz kolaž, fotografiju, video, performans, tekst i glas, radovi Tomaso Binga i Katalin Ladik otvaraju pitanja identiteta, roda, subjektivnosti i umjetničkog otpora, ali i načina na koje tijelo i glas mogu preuzeti prostor vidljivosti.
Povijesni susret dviju umjetnica u Veneciji
Izložba se nadovezuje na povijesni susret dviju umjetnica na 38. Venecijanskom bijenalu 1978. godine, gdje su sudjelovale u antologijskoj izložbi Materijalizacija jezika kustosice Mirelle Bentivoglio. Ta je izložba označila jedan od ključnih trenutaka u kojem je jezik afirmiran kao materijal, vizualan, zvučan i performativan, te ukazala na ulogu žena-umjetnica u dematerijalizaciji umjetnosti. U riječkom MMSU-u taj se susret ponovno otvara kao prostor suvremenog čitanja umjetničkih praksi koje jezik koriste kao sredstvo igre, subverzije i feminističke artikulacije.
Kod Tomaso Binga tijelo postaje pismo. Od performativnih figura tijela koje oblikuju slova abecede do desemantiziranog rukopisa koji gubi komunikacijsku funkciju i postaje vizualna struktura, Binga razvija vlastiti abecedarij ženskog tijela. Već samim preuzimanjem muškog pseudonima 1971. godine, Bianca Pucciarelli Menna uvodi ironijsku i subverzivnu gestu kojom razotkriva muški privilegij u umjetničkom sustavu. Njezin umjetnički jezik pritom se gradi kroz igru, humor, ironiju, parodiju i feminističku samosvijest.
Kod Katalin Ladik glas je taj koji granice jezika čini propusnima. Njezina umjetnička praksa započinje u poeziji, a potom se širi prema eksperimentalnoj i vizualnoj poeziji, kolažu, partiturama, performansu, vokalnim izvedbama i videu. Riječ se u njezinu radu pretvara u ritam, slog, krik, dah i zvuk, dok se vizualni znakovi otvaraju mogućnosti slušanja, izvođenja i tjelesnog doživljaja.
U performativnim fotografijama i videu Poemim, kao i u radu Androgyn, Ladik destabilizira standarde ljepote, konvencije reprezentacije ženskog identiteta i binarne rodne razlike. Njezini kolaži i partiture, često nastali na arcima za krojenje iz popularnih ženskih časopisa, povezuju vizualnu poeziju, zvuk, šivanje, ženski ručni rad i intermedijalne oblike čitanja, pretvarajući materijale svakodnevice u precizne, zaigrane i subverzivne poetske dijagrame.
Prvo predstavljanje većine radova
Izložba donosi niz antologijskih radova nastalih na granici verbalnog i vizualnog, koji se mogu čitati kao poetski grafički objekti, izvedbene partiture, fotografske i filmske geste, zvučni eksperimenti i tjelesni znakovi. Većina izloženih radova hrvatskoj se publici predstavlja prvi put.
Radikalna subjektivnost zamišljena je kao pažljivo čitanje međusobnih relacija radova, mjesta susreta, prepoznavanja i lomova. Ona publici otvara prostor gledanja, čitanja i slušanja umjetnosti koja ne pristaje na stabilna značenja, već jezik pretvara u sredstvo igre, otpora i tjelesnog izraza.
U vremenu u kojem se pitanja slobode govora, tijela i identiteta ponovno intenziviraju u širem društvenom kontekstu, radovi Tomaso Binga i Katalin Ladik djeluju iznimno suvremeno. Iako nastali u specifičnim povijesnim i umjetničkim okolnostima, oni nadilaze povijesno čitanje i podsjećaju da umjetničke i društvene procese prošlosti možemo čitati kao strukture sadašnjosti koje i dalje oblikuju našu društvenu, političku i umjetničku imaginaciju.
(Naslovna fotografija: “Androgyn I-II-III” Katarin Ladik; 1978, acb; MMSU Rijeka press)
Podijeli na društvenim mrežama