Lea Rac: Urarstvo me pronašlo slučajno, a u glazbi se vidim cijeli život

Riječanka Lea Rac zanimljiva je zbog svog neobičnog, ali vrlo vrijednog zanata — urarstva. Lea svakodnevno usavršava svoje vještine i s ljubavlju i pažnjom popravlja satove. No, ono što ovu dvadesetšestogodišnjakinju čini posebnom nije samo njezin posao, već i činjenica da svoju kreativnu stranu izražava kroz glazbu. Pjevanje i ljubav prema sceni otkrivaju njezinu strast prema umjetnosti i izražavanju.

Upravo ta kombinacija upornosti, znatiželje i iskrenog entuzijazma oblikuje Leu kao osobu koja se ne boji iskušati nove puteve i odvažiti se na ono što drugi možda ne bi ni pokušali. U razgovoru s njom otkrivamo kako je jedna slučajnost postala njezina profesija, što joj znači glazba i kako uspijeva uskladiti dvije naizgled različite ljubavi. Lea, hvala ti što si izdvojila svoje vrijeme za nas!

Kolegice me „tužile“ šefu…

Kako je došlo do toga da postaneš urarica?

To je jedna vrlo zanimljiva priča! Do toga je došlo zapravo slučajno. Izgubila sam prijašnji posao, gdje sam preko studentskog ugovora konobarila, i dala se u potragu za novim. Nije mi bilo pretjerano važno gdje i kakav. Preko prijateljice sam došla do jedne trgovine sa satovima i tamo sam počela raditi kao prodavačica. Ta trgovina je ujedno i servis satova. Za vrijeme mojih smjena cijelo vrijeme mi je pogled bježao da vidim što to serviseri tamo rade. To su primijetile i moje kolegice i „tužile“ me šefu. Kako se u isto vrijeme tražio novi urar jedan od nadređenih me pitao zanima li mene urarstvo. Odgovorila sam mu da mi je jako zanimljivo, no na pitanje bi li se voljela okušati u tome sam ipak malo zastala i rekla da moram malo razmisliti. Znala sam da ako pristanem da to ipak znači neku obvezu u vidu obuke i sličnoga. Dali su mi tjedan dana da prespavam, razmislim i javim odgovor. Ja sam tih sedam dana stvarno pomno razmišljala želim li ja to zapravo i odlučila da želim probati. I tako sam počela šegrtski učiti malo od vanjskog suradnika, a malo od starijeg kolege, jer ne postoji neko sustavno obrazovanje.

O studiranju, burn outu i oporavku

Spomenula si studentski posao, to znači da si studirala ili još uvijek studiraš?

Tehnički sam studirala dva faksa, ali možemo reći da sam studirala medicinu. Završila sam nepune 3 godine, a onda sam odustala. Pauzirala sam godinu dana, pa upisala fiziku. Taj je studij pak potrajao godinu dana. Bila sam redovita na predavanjima i vježbama, ali nisam izlazila na ispite. To je valjda bilo prestresno u tom trenutku za mene.

Kako je došlo do toga da odustaneš? Shvatila si da te to ipak ne zanima ili?

Ne mogu reći da me nije zanimalo jer imam dosta širok dijapazon zanimanja, ali nisam bila sigurna želim li to raditi. Preispitivala sam se jesam li to izabrala zato što ja to želim ili zato što okolina to očekuje od mene. Krah se dogodio zbog cijelog tog razmišljanja hoću li ja to ili neću. To se pitanje konstantno provlačilo mojom glavom i to je bilo psihički izuzetno naporno. Jedno vrijeme nisam mogla spavati, pratila me jako, jako velika anksioznost i jednostavno sam, kako bi se u popularnoj kulturi to reklo, doživjela burn out. Nisam više imala snage ni za što i shvatila sam da sam došla do točke pucanja. Bilo je ili ću stati i pogledati što se događa ili ću nastaviti dalje i izgubiti sebe. Došla sam svojoj mami jedan dan i rekla sam ja moram stati s ovime, resetirati se i pronaći nekoga tko će mi pomoći. Išla sam kod jedne psihologice određeno vrijeme i pomislila da su terapije učinile svoje jer mi je simptomatski bilo dobro. Onda sam odlučila krenuti na drugi fakultet i tu me udarilo još jače nego što je bilo to pred kraj medicine. Tad sam shvatila – „OK, nisi ništa riješila.“ Otišla sam kod jednog psihoterapeuta, najprije na individualne terapije, a zatim sam prešla u grupu. Tad sam otkrila još puno stvari koje su me evidentno morile što svjesno, što podsvjesno. Simptoma više nemam, ali još uvijek idem. Smatram to radom na sebi. A je li ta medicina bila za mene ili nije, još uvijek ne znam odgovor. Mogu reći samo da me u ovom trenutku urarstvo zaokuplja i da kad radim na nekom satu ja sam 110 posto u tome. Kad radim sa satovima ne razmišljam o deset drugih briga. To je jedna od rijetkih stvari koja me tako može zaokupiti. To i glazba.

Vrijeme za nešto novo

Jesi li se u nekom trenutku zabrinula što dalje, kojim putem krenuti?

Da, pitanje kojim putem ću dalje je definitivno bilo prisutno. Plan je bio završiti medicinu, postati doktorica i to raditi cijeli svoj život. Onda se odjednom se nađeš u neobranom grožđu i što sad? Dotad sam vodila jako strukturiran život. Trenirala sam plivanje dugi niz godina, kasnije dizanje utega i zapravo nikad nisam imala praznog hoda. Škola, trening i onda vikend rezerviran za učenje ili natjecanja. Naći se odjednom u svemu suprotnome je bilo dosta čudno, ali ne mogu reći da sam preispitivala svoje postupke. Preispitivala sam se godinama prije, ali nakon presijecanja nema nazad. Čvrsto sam odlučila da je vrijeme za nešto novo, neki drugi put. Znači li to da ćeš imati pauzu pa se vratit na istu stazu ili ćeš otići u sasvim neki drugi smjer, nevažno. Nisam statična osoba koja dugo može biti nekakvom praznom hodu i ne znati što sa sobom, tako da sam znala da ću vrlo brzo usmjeriti k nečemu drugom. Ono bitnije jest da nisam osjećala da sam donijela pogrešnu odluku. Vjerujem da je bila dobra u tom trenutku i pokušavam se inače kroz život voditi na taj način.

Jesu li ti tvoji roditelji bili podrška u tom procesu?

Mojim roditeljima nije lako palo kad sam prekinula studij. Ne znam jesu li to probavili do dana današnjeg i hoće li ikad. No, nije me to pretjerano diralo. Ja sam ta koja odlučuje i snosi posljedice. Ona stara „uzdaj se u sebe i svoje kljuse“ drži vodu jer nećeš uvijek naići na odobravanje okoline, pa ni roditelja. Možda će jednog dana biti svi oduševljeni s time čime se ja bavim, a možda i neće. Najvažnije je da ja to želim i da se ja vidim u tome. Jasno je da komentar roditelja dira više nego susjedov komentar i da on nerijetko baci osobu na razmišljanje i preispitivanje, no ne treba sumnjati u sebe i svoj odabir. Ja ni u jednom trenutku nisam dvojila. Razumijem da je njihova ideja podrazumijeva da završiš fakultet i pronađeš siguran posao, koji ne dovodi u pitanje tvoju egzistenciju. Sve izvan toga za njih je nesigurno. No, nema osobe, pravilnika ili nečeg trećeg što će ti reći kako ti trebaš živjeti svoj život.

Šegrtski način učenja i ‘kopanje po netu’

Iz trgovine si prešla u servis —  kako je izgledala tvoja obuka?

Izgledala je tako da sjednem i gledam što oni rade. Kada bi rekli da ja probam nešto napraviti, ja bih probala. Baš onaj šegrtski način učenja. Tu je potrebno jako puno praktičnog rada. Ono je važnije, a teorija dolazi usput. Kako oni pričaju, tako ja hvatam pojmove, principe i slično. Neke stvari shvatiš sam, pogotovo kad ostaneš sam. Rekla bih da sam i danas, godinu dana kasnije, relativno samostalna, jer su oni uvijek tu negdje u blizini i znam da im se mogu obratiti. Naravno, najprije se pokušam sama snaći i riješiti problem. Ako dobijem na stol sat s kojim se nisam susrela do tad, ja ću maksimalno istražiti taj brend, taj model i dokučiti način na koji funkcionira. U tome mi često pomažu videozapisi ili priručnici koje pronađem na Internetu. Većinu toga gledam i čitam doma, u slobodno vrijeme, jer mi je zanimljivo i korisno, a i jer kad krenem ne mogu stati ha-ha! Ukratko, radiš i učiš u isto vrijeme, a svakim danom se događa nešto novo. To mi drži pažnju i čini ovaj posao zanimljivim.

Postoji li škola za urare u Hrvatskoj?

Nažalost, ne više. Dugi niz godina je to samouki posao koji se uglavnom generacijski prenosi. Tata je urar, njegov tata je bio urar, pa i sin bude urar. Nekoć je bio srednjoškolski smjer u metalnoj ili tehničkoj školi, nisam sigurna. Zvao se finomehanika i mislim da se ugasio prije nego sam se ja rodila. Njime se pokrivao taj dio urarstva. Ali kažem, on više ne postoji barem 26 godina jer nije bilo dovoljno interesa.

Obuka samo u inozemstvu

Jesu li onda dostupni svojevrsni programi, odnosno obuke za urare u Hrvatskoj ili inozemstvu?

Da, postoje obuke izvan Hrvatske. Mi smo adresirali par upita u partnerske firme koje se bave satovima imaju tzv. workshopove u sklopu koji se radi s njihovim master watchmakerima. Samo jedna firma je odgovorila pozitivno. Problem je taj što da bi osoba uopće došla do tog dijela, najprije mora proći intervju u kojem se provjerava znanje o tom brandu, općenito urarsko znanje i alati koje osoba, odnosno servis posjeduje u radioni. Tek ako osoba zadovolji te kriterije, odnosno prođe taj intervju, slijedi online workshop s njihovim master watchmakerom kao još jedan preliminarni krug. Po prolasku tog kruga, slijedi poziv u njihovu tvornicu. Ondje se manje-više radi na in-house mehanizmima koji su usko vezani baš za taj brand. Dakle, riječ je užoj specijalizaciji. Pretpostavka je da ti dođeš tamo s općim znanjem. Po završetku kursa se naravno dobije certifikat. Što se tiče malo formalnijeg obrazovanja, postoje instituti u Engleskoj i Švicarskoj, gdje je industrija satova snažno razvijena. Kod nas de facto ne postoji. Švicarska je sama po sebi jako zatvorena. Jako su protektivni jer je to njihov monopol. U Engleskoj sam istražila nekoliko nazovimo ih koledža gdje imaš predavanja i praksu i to traje kao prosječan studij. Takav pothvat bi za mene značio da moram ovdje dati otkaz i otići gore živjeti tri do četiri godine.

Sve je lakše uz dobre kolege i poslodavca

Znači li to da takav oblik usavršavanja nije na tvojoj wishlisti?

Nisam sigurna. Ne znam koliko bih više dobila od onog što mogu dobiti recimo s majstorima s kojim radim ovdje. Mi radimo s puno raznih brendova, odnosno na puno raznih mehanizama, što je odlično u smislu dobivanja širine. Naravno, teško je jer si rastegnut i ne možeš reći ja radim samo taj mehanizam i samo time ću se baviti. Ti moraš odraditi sve, sve što ti dođe u ruke za popravak ili servis. Za mene osobno bi odlazak izvan Hrvatske značio i  financijski i vremenski izdatak. Trenutno mi sadašnje stanje odgovara i uživam to raditi. To mi je nekako najvažnije.

Koliko je vremena potrebno da se steknu ključna znanja za bavljenje ovim poslom?

To je zbilja individualna stvar. Nekome ide brže, a nekome sporije. Mislim da na to utječu određene vještine, a i doza straha, jer definitivno nije lako učiti i raditi u isto vrijeme. To je taj pritisak – ne smijem zeznuti! Pod stresom si jer se učiš na nečijem satu i svašta može poći po krivom. Ja imam tu sreću da je moj poslodavac izuzetno korektan po tom pitanju. Ako se nešto tako dogodi, to ide u rok službe, tj. rok učenja. Firma nadoknadi, ako je potrebno, i to je to. Nije često, ali dogodi se. Dogodi se i nekome tko radi to 50 godina, a kamoli ne početnicima. Rekla bih da se u ovom poslu ljudi usavršavaju tijekom čitavog radnog vijeka. Naravno, to ovisi o razinama urarstva koje osoba pokriva. Ti možeš biti urar koji samo mijenja baterije, urar koji radi servise samo na jednostavnim mehanizmima, urar koji radi servise na satovima s mnogo komplikacija, a možeš biti i urar koji radi na razvijanju novih mehanizama. Ovisno o tome kojoj razini težiš, toliko ćeš morati produbljivati svoje znanja, što iziskuje određeno vrijeme.

Vrline dobrog urara  

Koje osobine i vještine moraju krasiti urara/icu?

Prvo, treba imati strpljenja. Ne smije brzati, u smislu da ako osjeti da nešto ne ide od ruke i da se počinje stvarati nervoza, to radi na silu. To je idealno tlo za pogreške. Treba znati pustiti to za drugi dan, jer u 99 posto slučajeva drugi dan ćeš riješiti problem. Drugo, treba se moć fokusirati. Što je vrlo zanimljivo, jer je meni to oduvijek bio problem, ali iz nekog razloga tu imam maksimalan fokus. Naravno, sve kreće od toga da ti gajiš ljubav prema tome, jer ako toga nema, onda mislim da je sve ostalo uzalud. Što se tiče tehničkih vještina, treba imati povezanost oka i ruke. Treba biti sposoban zamjećivati detalje. To su neke nazovimo predispozicije. Ne može taj posao raditi netko šeprtljav jer se rade vrlo osjetljive stvari na jako maloj površini. Ti dijelovi su jako sitni, pa treba imati i donekle zdrave oči, ako ne, korektne naočale ili leće.

Kako izgleda jedan tvoj radni dan u servisu satova?

To ovisi u kojoj sam radioni. Imamo ih dvije i na tjednoj bazi se kolega i ja izmjenjujemo. Jedna radiona, koju ja zovem prva crta bojišnice, jest radiona u trgovini u kojoj je sve počelo. Tamo se najčešće rade brzinski servisi koju uključuju zamjene alki, baterije i štifteva, lijepljenje cirkona, ugradnju stakla i tome slično. Ta radiona uključuje izravni kontakt sa strankama, bez obzira što nas kolegice iz prodaje nastoje lišiti toga da bismo se mogli u potpunosti koncentrirati na posao. To je ondje malo teže postići, pa mogu reći da iako je posao manje tehnički zahtjevan, tj. manje kompleksan, no u drugoj radioni, puno me više iscrpi. Drugi tjedan sam u drugoj radioni, koja se nalazi u zgradi uprave. U njoj se rade servisi od kvarcnih do mehaničkih, odnosno automatskih satova. Kompleksniji je posao, ali je mirno. Nemam direktni kontakt sa strankama. U mirnom sam prostoru, svira glazba, kolege iz uprave me ne ometaju i to je to.

Žena u muškom svijetu zanata

Koji dio posla ti je najdraži, a koji najzahtjevniji?

Najdraže mi je napraviti kompletan servis nekog sata. To zahtijeva moju potpunu angažiranost, u smislu da moram pomno razmišljati dok to rastavljam ili slažem. Moram biti u potpunosti u tome. To je ujedno i tehnički najzahtjevniji dio posla koji obavljam, zato sam kod tog dijela još uvijek pod nadzorom starijeg kolege koji me uči. Nisam u potpunosti samostalna i još neko vrijeme vjerojatno neću biti, ali to je očekivano. Dakako, ponekad dobro dođe i mijenjanje baterije, jer malo pustiš mozak na pašu. Što se tiče najzahtjevnijeg dijela posla, to se da naslutiti iz prethodnog pitanja – komunikacija s ljudima. Najdraže bi mi bilo da mi se iskopča telefon, pusti u drugoj radioni i da jedino što vidim su satovi. To bi onda stvarno bio najljepši posao na svijetu!

Pretpostavljam da si ti jedina urarica u Rijeci, možda i šire. Kako doživljavaš tu ulogu u muškom svijetu zanata?

Nisam sigurna jesam li. Pričalo se da možda postoji ili je postojala još jedna urarica. Na kojoj se razini ona bavila time, je li samo mijenjala baterije ili nešto više, ne mogu reći. Nisam istraživala, pa ako kažem da sam jedina, možda se ogriješim o nekoga. Generalno na početku je bio prisutan otpor na samu pojavu mene samo zato jer sam žena. Do te mjere da neke stranke nisu htjele da im ja popravljam sat, već su inzistirali da to odradi kolega. Znam da to nije uvijek bilo iz razloga što kolega tu duže radi ili jer njihove satove dira samo on i nitko više, već zato što su sumnjali u mene. To je na početku bilo značajno izraženije nego sad. Vjerojatno su se sad već navikli, pogotovo oni koji često zalaze. Mene to nije diralo, ali me živciralo. Ne doživljavam to osobno, jer nije to usmjereno na mene kao na Leu Rac, nego je to rezultat njihovih predrasuda. To bi doživjela bilo koja druga žena da se nađe na tom mjestu. Razlika je samo što bi nekoga možda takve stvari pokolebale, a mene ne diraju. Radim to što volim i dokle god sam korektna u tom poslu, neću ustuknuti. S druge strane, bilo je i onih koji su bili oduševljeni i imali samo riječi podrške. A kako doživljavam tu ulogu? Rekla bih odvažno. Mislim da treba imati hrabrosti napraviti korak u nešto što je nepoznato, novo i nikad se do sad nisi susreo s time. Još k tome ići kontra uobičajenim generacijskim naukovanjima koji su poslovi ženski, a koji muški, po meni je hrabro.

Kako vidiš budućnost urarstva u Hrvatskoj, ima li mjesta za nove generacije?

Neka zanimanja odumiru, neka nova se rađaju. Urarstvo znamo u koju kategoriju spada. Šteta, jer možda bi se baš netko pronašao u tome kao što sam ja. Iz tog razloga i pristajem na intervjue, da ljudi čuju za to. Vjerujem da puno mladih ni ne zna da se može time baviti, baš kao što nisam znala ni ja. Nisam znala ni da je to zanimanje još uvijek živo uopće, da postoji, da se ljudi još s time bave. Urari, kao neka arhaična riječ koja ne postoji više. Sasvim slučajnim spletom okolnosti sam saznala za to i bilo mi je, tj. još uvijek mi je wow. Bilo bi lijepo da se otvori neki smjer i da bude dostupan, barem informativno, široj javnosti, tj. mladima.

Glazba kao poziv – pjevanje s Kaplanovcima i solo

Glazbu si u nekoliko navrata spomenula. Što ti glazba predstavlja u životu?

Sve! Inače, pjevam u mješovitom zboru mladih „Josip Kaplan“. Zboru sam se pridružila prije otprilike godine dana. Očito je da se prije godinu dana dogodila neka prekretnica uslijed koje sam se otvorila novim mogućnostima. Ondje sam pronašla zbilja raznovrsnu ekipu koja okuplja ljude različitih struka, osobnosti, svjetonazora, a sve nas spaja glazba, što rezultira jednim predivnim zajedništvom. To zajedništvo mi je najljepši dio u cijeloj toj priči i ono me drži da u tome strastveno sudjelujem. Pjevam i samostalno, preko sezone. Kolega i ja činimo akustični duo – on svira gitaru, ja pjevam. To najčešće bude na terasama kafića, restorana ili hotela na Krku, u Istri, itd. Što se tiče usklađivanja, zbor najčešće zahtijeva dva puta tjedno probe. Ako je u pitanju neki koncert ili natjecanje, onda se zna dodati još koja. Dobro je to što preko ljeta imamo pauzu u zboru, pa se mogu posvetiti ljetnim gažama. Ponekad osjetim da sam iscrpljena i da se preforsiram balansirajući između primarnog posla i ovoga, ali to je moj poziv. Baviti se glazbom je moj poziv i to je u čemu se vidim cijeli svoj život.

Koji su ti daljnji planovi i snovi, bilo profesionalni ili osobni?

Na profesionalnom planu bih voljela jednog dana položiti majstorski ispit unutar Komore. To je kod nas trenutno jedini način da se stekne zvanje urara. Naravno da mi je primat raditi i što više toga naučiti, ali definitivno bih voljela jednog dana imati diplomu i zvanje. Za pristup ispitu su potrebne četiri godine radnog iskustva, tako da to je projekt za budućnost. Razmišljala sam i o tome kako bi jednog dana bilo lijepo otvoriti vlastitu radionu za servis satova.

No, trenutno energiju usmjeravam bliže stvari, tj. na aktualnosti. Jedna od njih je Klub dizača utega Rječina 75. Iako više ne dižem, obavljam funkciju predsjednice kluba. Trenutno radimo na tome da klub ne ostane bez prostora u rujnu, kako nam je najavljeno. Po pitanju osobnog plana, mogu reći da sam svoj trenutni najveći osobni cilj ispunila. To je bilo da se odselim od svojih i počnem samostalno živjeti. Mislim da je vrijeme da malo uživam u tome i ne razmišljam odmah o sljedećem. Između ostalog, kod mene se to pojavi samo od sebe.