Muzej grada Rijeke priređuje izložbu posvećenu Kastavcu Anti Dukiću. Učitelj i pisac Ante Dukić (Jurjenići, 1867. – Zagreb, 1951.) glavninu djela napisao je između dvaju svjetskih ratova, a ostao je tek usputno zabilježen u zavičajnoj povijesti i u nacionalnim leksikonima. Danas bi se moglo reći kako je Dukića od zaborava spasila tek pjesma „Naš domaći glas“.
Dukić je tijekom rada u Kastvu, od 1886. do 1905., radio kao tajnik i predsjednik Učiteljskog društva kotara Volosko, boreći se godinama za povećanje plaća učiteljima. Kada je stigao za „vježbaoničkog učitelja“ u žensku učiteljsku školu u Gorici, izjavio je kako je on kao Hrvat došao germanizirati talijanske djevojke. U Gorici se zagrijao za arheološka istraživanja pa 1909. i 1910. prikuplja prethistorijsku građu na lokalitetu Mišinci podno zidina Kastva.
Nedugo nakon Prvog svjetskog rata, Dukić je u Gorici počeo pisati priču o magarcu, ne znajući kako će se ona pretvoriti u roman Iz dnevnika jednog magarca. Knjiga je objavljena nakon preseljenja u Zagreb 1925. i doživjela velik odjek. Potaknut njome, Vladimir Nazor je napisao priču o svome psu Šarku. Dukić je zbirku stihova Od osvita do sutona objavio 1932. godine. Dio pjesama iz nje doživio više prijevoda na razne jezike, a rekorder je pjesma Hram, objavljena na šesnaest jezika.
Dukić se dopisivao s brojnim piscima. Najzanimljiviju korespondenciju vodi s Ivanom Brlić Mažuranić. Njegove knjige i pjesme povezuju je s Primorjem i bliske su joj, no prigovara mu zbog pesimizma i manjka vjere. On nju uvjerava da su Kastavci skloni jačim izrazima i da sve njegove riječi ne treba uzimati doslovno: “Mi Kastavci trebamo, po svojoj krvi i temperamentu, da ponekad zakrešemo i nešto oštrije, ili da, štono riječ, malko ‘zalajemo’ (ali, više lajemo nego grizemo).”
Dukićev roman o magarcu (Pages from the diary of a Jackass) objavio je Progress Press, New York 1931. Uslijedila je zbirka aforizama Pogledi na život i svijet, ekavizirana i objavljena na ćirilici 1931. u beogradskoj „izdavačkoj knjižarnici“ Gece Kona.
Dukićeva čakavska Marija devica (1935.) privukla je veliku pažnju Primoraca. To je tužna priča o sluškinji koja „vavek je delala i skrbela, / i nikad ni niš imela.“ Napisao je i ogled Nešto o čakavskom naglasu. Sklon je glazbi, skladatelj je nekoliko zborskih pjesama, i zato kaže: „Čakavštinu treba čuti. Ona se pravo može pisati jedino na fonografskoj ploči. I čitati – uhom… Zvučna punoća čakavštine, različitost naglasa i položaja gdje oni sve mogu da stoje u riječi, pa ugodna skladnost dužine s naglasima i nježna obojenost tonova čine taj stari hrvatski govor izrazito melodijoznim; ono skladno i slatko previjanje glasa prava je glazba.“
Tijekom ratnih godina objavljuje knjige Pogledi na njemačkom (Bectrachtungen, Zagreb 1942.) i češkom (Pohledy, Prag 1942.), Dnevnik na talijanskom (Diario di un asino, Zagreb 1944.) te dopunjeno hrvatsko izdanje Pogleda (Zagreb 1944.) i Zov Kvarnera (1944.). Potonja je objavljena u vlastitoj nakladi, to je zbirka lirskih pjesama koje slave primorski kraj, sa slikama iz djetinjstva i mladosti. Pjesmu Naš domaći glas (1936.) je Viktor Car Emin proglasio remek-djelom, a dio njenih stihova se do danas recitira na školskim i javnim priredbama u Kastavštini i Liburniji. Lovro Županović i Dušan Prašelj su pjesmu uglazbili.
Autor izložbe „Neobični Ante Dukić“ je Ervin Dubrović.
Otvara se 2. listopada u Galeriji sv. Trojice i Pod volticom u Kastvu, u 18.30 sati.
Podijeli na društvenim mrežama