Četiri godine samostalnog života ovdje naučilo me
svačemu. Promijenila sam nekoliko stanova, živjela sam u različitim kvartovima.
Svaki je imao svoje prednosti i nedostatke. Iako izgleda da je život u centru
grada nekako najljepši i najjednostavniji, moram priznati da je moj riječki
život bio najljepši na Škurinju. Mir, veliki trgovački centri jedan na drugome
i Petrolova benzinska koja je u kasnim noćnim satima spašavala moju potrebu za nikotinom
i potrebu moje cimerice za slatkim. 210 stepenica koje je trebalo proći od
autobusne stanice do stana s vremenom su prestale biti problem. Ako ništa
drugo, tješile smo se da ćemo imati dobru liniju! Koja teretana, koji sport, mi
imamo naše stepenice! Svaki je dio grada u Rijeci poseban na svoj način.
Autobusi voze svuda, tako da povezanost ne predstavlja apsolutno nikakav
problem. Kada nam se smučilo od vožnje autobusom, do grada smo pješačile. Prvo
nizbrdo, onda uzbrdo (ok, to je bilo malčice teže, no preživjele smo!).
Do svoje vozačke dozvole došla sam ‘krvavom mukom’
(neću vam otkriti iz kojeg sam pokušaja položila vožnju). Četiri godine za
volanom od mene je napravilo solidnog vozača koji se ne boji ceste i auta kao
neki ljudi koje znam. Sve dok nisam sjela u auto u Rijeci… ljudi moji, neću
vam lagati, ali to je bilo najtraumatičnije iskustvo za mene u životu! Bojala
sam se auta, ceste, semafora, ulica, skretanja, ma same sebe u tom trenutku!
Rijeka nije Varaždin! Varaždin ima jednu malu uzbrdicu na kojoj sam za vrijeme
vozačkog bila jednom i probala krenuti pod ručnom, dok Rijeka ima samo
uzbrdice! I to malo veće nego one na koje sam ja navikla. Usudila bih se reći
da je prometni kolaps u Zagrebu čista nula naspram kolapsa u Rijeci. Zagreb je ravan,
Rijeka ima uzbrdice! Nakon ‘vatrenog krštenja’ i prve samostalne vožnje po
Rijeci, zaključila sam jednu stvar: onaj čovjek koji vozački položi u Rijeci
može voziti bilo gdje u svijetu. Najbolji vozači u Hrvatskoj su Riječani i
Riječanke, što su dokazali i moji prijatelji iz Rijeke koji me vozikaju uokolo.
Prve dvije godine u Rijeci patila sam od migrena
koje su bile uzrokovane promjenom vremena. Kao London je sinonim za kišu i
promjene vremena? Mo’š mislit! London je nula naspram Rijeke i vremena ovdje.
Dok je u centru grada tmurno, na Kozali pada kiša, a na Drenovi pada snijeg.
Istovremeno na Trsatu tako jako puše bura, da sve padaline koje bi možda i pale,
lete na sve strane i ne dođu do tla. Za tri sata, u centru se razvedri, na
Kozali prestaje kiša i tmurno je, a i snijeg nešto slabije pada na Drenovi. Na
Trsatu i dalje puše bura i padaline ne mogu dospijeti do tla. Malo karikiram,
ali nisam daleko od istine. Danas više ne patim od migrena uzrokovanih
promjenom vremena, jer migrena očito nije mogla pratiti te promjene. Bilo je to
previše za nju, pa je odustala. S kišom sam se sprijateljila (gumene čizme
izmišljene su zbog Rijeke), snijeg mi nikada nije bio stran i veselim mu se
svake zime. Jedino me još muči bura. Možda se i sprijateljim s njom, tko to
zna! Iako čisto sumnjam, ali… nikad ne reci nikad!
U Rijeci postoji nešto veliko za što zna jako malo
ljudi. Pikado, ‘kafanski sport’ kojeg mnogi ne cijene kao sport i na kojeg se
ne gleda kao na sport već kao na zabavu. Jeste li znali da je riječka pikado
liga jedna od najvećih u Hrvatskoj? Znate li koliko registriranih klubova i
igrača broji Pikado savez Primorsko-goranske županije? Ne znate. Nisam niti ja
znala do prije 2 godine, kada sam slučajno ‘uletjela’ u jedan klub i zaljubila
se u pikado. Još uvijek aktualni državni ekipni prvaci i prvakinje dolaze iz
Rijeke. Još uvijek aktualna državna prvakinja u pojedinačnoj konkurenciji
dolazi iz Rijeke. Grad na Rječini skriva velike talente u bacanju strelica.
Pikado je način života. Kada ti jednom uđe pod kožu, ne možeš ga se više
riješiti. Iskreno, niti ga se želiš riješiti. Preko pikada upoznala sam divne
ljude. Bez nekih danas ne mogu zamisliti svoj život u Rijeci i kraj njih se
osjećam sretno i sigurno…
Kada smo već počeli o sportu, ima jedna stvar koja
Rijeku čini posebnom. Radi se o Armadinim grafitima i ljubavi prema nogometu.
Svaki malo veći zid u Rijeci iscrtan je znakovima Armade i NK Rijeke. Na svakom
koraku nova lijepa slika. Moram priznati da nikada nisam bila prevelik fan
grafita, no otkako sam vidjela riječke grafite postali su mi dragi. Ova
‘buntovna umjetnost’ tmurne ulice grada čini veselijima i dokaz je velikog
zajedništva. Možda je baš zbog tog osjećaja pripadnosti i zajedništva u Rijeci
tako lako živjeti…
Što se pak studentskog života tiče, osim manjka
smještaja u studentskom domu ništa drugo ne nedostaje. Index i Kampus
zamijenili su maminu kuhinju, svaki se tjedan događa nešto što nas odvuče od
knjige, noćni život je dobar (posebno zbog toga što je svaki drugi klub u gradu
četvrtak rezervirao za studentske partije), tako da nam u principu ništa ne
fali. Neka zabava i zanimacija uvijek se nađe. U Rijeci nikada nije dosadno!
Rijeka nudi mali milijun mogućnosti za posao (barem
za studentski posao). Tko traži, taj i nađe i tko želi, taj će i raditi.
Konobarenje, administrativni poslovi, hostesiranje, poslovi u skladištu, ima
zaista svega. Pogotovo ako ste uporni i ako stvarno želite raditi. Tada je
mogućnosti još i više.
Kada se sve zbroji, Rijeku jednostavno čovjek mora
voljeti! Djevojčica koja je prošle godine svojim savjetima željela olakšati
život brucošima, danas se osjeća kao dio ovoga grada. Izlazi isključivo u
Palach, obožava Mandrile i prati utakmice Rijeke. Često šeće po Lukobranu i
gleda svjetla grada na čijoj je obali pronašla sve. Djevojčica je odlučila da
nikada više neće otići iz Rijeke, jer Rijeka ne može otići iz nje. One su
spojene, one su jedno! Pitate se zašto toliko volim Rijeku i zašto bi je
preporučila svima kao potencijalno mjesto studija i života?! Pa jer ‘nigdje takvog grada nisam vidio, nigdje
takvog grada nema’! Eto zato…
Podijeli na društvenim mrežama