Put do Ljubljane vlakom traje, pa, ono, beskonačno. Presjedanje u Pivki, čekanje sljedećeg vozila po tračnicama sat ili više, civilizacija nikako da se posloži u oblik kojeg priželjkujem. Iz razglasa gospođa zadužena za glasovne informacije oglasi se tek jednom, ali ne slušam osobito pažljivo jer mi reklamni pano preko ceste oglašava skoro otvaranje marketa. Sjedam još jednom na udobnu klupu, kraj mene prolaze novi putnici. Samo jedan od njih modnim izričajem odgovara pripravničkom modelu događaja za koji imam novinarsku akreditaciju. Ukrcavam se konačno u vagon, tražim prazni kupe, pa odložim najlon sa sendvičem na rešetkastu stalažu iznad sjedišta.
Konačno smo krenuli, klopote-klopote-klopote, iza nas ostaju derutne zgrade željezničke stanice, a prelijepi zeleni slovenski krajolik se uskoro ukazuje. Prvi put, te godine 1986., odlazim na koncert Iron Maidena, ne znam šta očekivat. Ali rijetka izvješća koja čitam u Džuboksu i Rocku prijete neviđenim spektaklom. Ako sve bude u redu stižem u halu Tivoli na vrijeme za tonsku probu, a sudeći prema brzini prijevoznog sredstva ne bi trebalo biti većih odstupanja, pol sata, gore-dole. Walkman mi je najbolji frend na ovakvim putovanjima. Vrlo sam zaštitnički raspoložen prema njemu pa ga uvijek držim zakačenog o pojasu. Kazetu s albumom Script for a Jester’s Tear već danima proučavam, ne čini me možda radosnim, ali svakako radoznalim. Kao da sam dobio na raspolaganje hotelsku sobu s ugrađenom klimom, minibarom i televizorom s programima na filmove za iznad 18.
Waysted?! Koji su pak ti?
Sa zvučnika se probija glas vlakovođe da smo uskoro na mjestu predviđenom za iskrcavanje. Od zanosa ustajem sa sjedišta i protežem se, zaokrećem torzom lijevo pa desno, pokušavam dodirnuti prstima vrhove tenisica, ali ne ide mi, ne. Nije važno! Svejedno sam zadovoljan, pa grabim sendvič i odlazim prema izlaznim vratima. Iskačem na peron i brzim koracima grabim prema dvorani. Prebacim najlon na leđa jer naprtnjače još nisu bile in. Nakon desetak minuta sam ispred kioska na kojem piše velikim slovima PRESS. Predstavim se gospodični, pokazujem osobnu kartu, jer novinarsku iskaznicu još nisam zaslužio, ona je uzima u ruke i polako prelazi po papiru s akreditiranima imenima. Prolaze sekunde, svaka je duža od petnaest minuta, ja se nervozno prebacujem s noge na nogu i pitam se dovraga jesu li organizatoru poslali onaj fax iz redakcije ili nisu?!
Zatvaram oči i mislim kako bih rado sad popio nešto osvježavajuće, na što me aktivistica iz kioska prozove i uruči mi natrag osobnu i tome dodaje akreditaciju sa špagom i upozori neka se požurim u dvoranu jer će upravo započeti Waysted s tonskom probom. Naravno, ako me zanima predgrupa.
Waysted?! Koji su pak ti? Zahvalim se, zgrabim hranu i glođem je na brzinu prije negoli sunce zamijenim umjetnim svjetlom hale. Grlo mi je skroz suho, zaboravio sam konzumirati tekućinu, ali to uspješno ignoriram jer se taj neki novi bend upravo ukopčava na bini i započinju s treštanjem. Praznom dvoranom to lijepo odzvanja, jako je bučno, pa da izbjegnem potpuni gubitak sluha približim se konstrukciji koja drži muzičare da ne propadnu na razinu nas običnih smrtnika. Pjevač me ignorira dok cupkam pokrivajući uši, a u tom se trenu od pojačala okreće basist s Gibsonovim modelom Thunderbirda! Vilica mi se uskoro nađe na podu, a prije negoli je pokupim, Pete Way mi mahne i trzalicom nastavi drndati po žicama. Moram ovo iskoristiti kao pravu ekskluzivu! Bivši U.F.O.-vac se čini raspoloženim za razgovor. Ili mi se samo tako čini.
Nakon polsatnog uštimavanja, Way se spusti s bine, ostavljajući mladim članovima sastava nek’ se bakću s opremom i uputi se pravo k meni. Pruža mi ruku i skromno se predstavlja, Pete. Ja mu velim na to yes I know, pitam ga kako to da je raspustio Fastway i zašto još nisam čuo za Waysted. On se, ne osobito razočaran posljednjim pitanjem, malo pročeška po bradi i kaže it was out of my control, you know, Eddie. Kimam glavom u potpunom nerazumijevanju, te mu uputim novo pitanje je li mu ok u statusu predgrupe Maidenima. Kaže vrhunska zabava, a onda mu se približi menadžer ili tjelohranitelj i objasni mu da ima nešto za njega u garderobi. Licem mu se razvuče vragolanski osmijeh, još jednom mi čvrsto stisne ruku i veli enjoy the show!
Pomalo dezorijentiran, pogledom skužim Dickinsona gdje mu se pridružuje, ali ne pokušavam ga privesti diktafonu, i ovo mi se učinilo previše za jednog novinara amatera. Koncert je bio očekivano senzacionalan. A onda sam nakon svega još malo lutao po gradu, čekajući da se približi 4.46, vrijeme kad sam imao povratnu vezu za Rijeku. Pokušao sam u čekaonici odspavati, ali nije išlo, ni slučajno. Bilo bi previše uvrnuto kad ni u krevetu ne spavam kako spada.
Podijeli na društvenim mrežama