undefined

Čitam zadnjih tjedana hrpetinu članaka o abnormalno
velikim školarinama; pa slušam o tome kako su nekim studentima ukinuta
studentska prava. Odlazim na svoj fakultet i nema ništa novog. Sve po starom
zapravo – u referadi UVIJEK gužva, nervozni su studenti, nervozne su i tete u
referadi. Ako imaš problem i postaviš pitanje o tom problemu, čeka te 100
različitih odgovora. Kada konačno dobiješ točan odgovor, shvatiš da ljudi koji
su zaduženi za taj posao zapravo pojma nemaju što rade (osim teta u referadi;
recite vi što god želite, ali i ja bih na njihovom mjestu bila nervozna,
živčana i grozna kraj svih naših ponekad nebuloznih upita). Na svakom uglu
netko nešto ispisuje… što li to toliko ispisuju?! Pa molbe, što bi drugo
manijački ispisivali na svakom slobodnom uglu fakulteta. Molbe su definitivno
moj najdraži dio upisa u višu godinu. Praksa čini majstora – zapravo sam toliko
dobra u ispisivanju tih gluposti da mi kolege s faksa svako malo dolaze sa
spikom: ‘Eee Ines, oćeš mi pomoći
napisati molbu, ja ne znam kako da to sročim!’
. Ako ste mislili da ću sada
napisati kako sam počašćena time, prevarili ste se! Molba mi je već preko glave
i iskreno ne razumijem kako jedan student nije sposoban sam napisati molbu. To
radi 90% nas iz godine u godinu. Ne jednu, minimalno tri po semestru moram
napisati (ahh, te promjene u nastavi, spajanje predmeta, višak-manjak ECTS
bodova, itd.)! Da se vratim na početak priče: uglavnom, ništa novo na mojem
fakultetu. Iz godinu u godinu sve je isto. Gužve, redovi i nervoza na početku
akademske godine.

Kada se takve sitnice nakupe i kada se tome doda još
nekoliko malo većih problema koji nisu individualne već kolektivne prirode,
nastane, kako bi rekli u susjednoj nam BIH, belaj. Studentima je dosta čitave
te ‘parade’ i počnu se žaliti. Nakon negodovanja i žaljenja dolazi do prosvjeda.
A ljudi moji, pa kako i ne bi? Gospoda rektori, prorektori, dekani, prodekani i
njima slični brzinom svjetlosti donijeli su odluke o povišenju školarina i o
malo drugačijem načinu plaćanja nego što je do sada bio. Sada po novome svi
brucoši dobili su mogućnost da studiraju besplatno. Što je lijepo i ja se s
time u potpunosti slažem, jer ima ljudi koji nemaju financijske mogućnosti
platiti abnormalne cifre kako bi ostvarili svoj san. Ali dragi moji, nemojte
onda nas starije generacije masovno pljačkati kako bi vi napunili svoje
proračune. Ne ne, tako to ne ide, mi smo ipak malo duže na fakultetu! Naravno
da ćemo se pobuniti, pa samo se luđak ne bi bunio. Možda i nismo u potpunosti u
pravu; nije nitko kriv jer smo mi nešto pali ili nešto prenijeli u iduću godinu
(odnosno, nije nitko kriv što smo bili lijeni i nismo sve položili u roku), ali
lijenost se ne kažnjava novcem (ili možda da?). Jednostavno, takav način
‘poslovanja’ nije u redu i nikada neće biti u redu. Znanje je neprocjenjivo!
Ooooh, i te kako je procjenjivo očito! U današnje vrijeme točno se zna cijena
znanja – kao i cijena otkupa zlata! Gram zlata – toliko i toliko. Ovisi o
finoći naravno, cijene variraju! Jedan ECTS bod – toliko i toliko. Ovisi o
količini naravno, cijene variraju! Pa ćete tako predmet kraj kojeg stoji
brojkica 4 platiti cirka 400 kn (zaokružimo cijenu ECTS-a na 100 kn), dok ćete
predmet kraj kojeg stoji brojkica 2 platiti oko 200 kn. Najžalosnije od svega
je što se nerijetko zna dogoditi da previše platimo, a premalo znanja dobijemo.
Praksa bez teorije nemoguća je, ali nekako je u hrvatskom školstvu ta teorija jako
slaba. No, o tome nekom drugom prilikom. Nakon svega ovoga napisanoga, ne znam
da li da kažem: krenite prosvjedovati ili pustite sve kako jest i bježite iz
ove zemlje. Bježite iz zemlje u kojoj školarine rastu preko noći, a znanje se
otkupljuje kao zlato. Razlika je jedino što ćemo za zlato dobiti pare, a za
znanje dati pare.

I tako. Gospoda su nam digla školarine, hoćeš-nećeš
moraš se pomiriti s tom činjenicom. No to im nije bilo dovoljno očito. Kraj
svega toga, oni su odlučili oduzeti studentska prava (kojih kao mi imamo
previše, ne) pojedinim studentima koji su već duže na fakultetu (da se i te
priče malo dotaknem: odluku da se preddiplomski studij može produžiti do 6
godina donijeli su oni, ne mi studenti! Naravno da si ljudi neće stvarati
nepotreban stres i da će rađe pustiti ispit, dva za iduću godinu, nekome možda
i petu na preddiplomskom, nego završiti godinu slomom živaca, no vjerujte mi,
nikome nije u interesu ostati na fakultetu 100 godina. Svi će se potruditi čim
prije riješiti sve, no ako ne ide, bolje pustiti nego završiti u ludari.).
Pardon, nisu oni oduzeli prava, takav je pravilnik, ne bih željela nikoga
uvrijediti! Poanta priče je, rastegnu fakultet, ali oduzmu prava. Ha-ha, tko
vam je kriv što studirate toliko dugo! E tu sam se stvarno naljutila! Jeste li
kojim slučajem pomislili da neki ljudi studiraju tako dugo jer uz fakultet i
rade? Rade preko studentskih ugovora! A zašto rade?! Pa rade jer se sami
financiraju i jer su im taj rad i taj novac koji zarade jedina mogućnost da
završe fakultet, budu akademski obrazovani građani (kojima Hrvatska toliko teži
u zadnje vrijeme, da mi je iskreno već muka od tog forsiranja nekih velikih
škola i svega; da se razumijemo, puno je budala završilo fakultet, a puno
pametnih ljudi nije! Pamet nema veze sa školom. To se ne može kupiti kao ECTS
bodovi) i ostvare svoje snove i svoju budućnost! O tome niste razmišljali kada
ste oduzimali prava studentima? Snaći ćemo se oko hrane, snaći ćemo se oko
pokaznih karata, ali nemojte oduzimati studentima mogućnost rada. Nekima će
ukidanje prava na studentski ugovor uništiti život i sve ono za što se bore.

Svi zajedno težimo nečemu boljemu! No imam osjećaj
da sve njihove odluke kao da namjerno idu protiv nas. Na pola smo puta i nikako
da krenemo naprijed, jer nas netko stariji u tome spriječava. I opet, po tko
zna koji puta u svojim tekstovima pišem ovu rečenicu: NA MLADIMA SVIJET OSTAJE!
Dozvolite nam da se normalno školujemo, a to nećemo moći ako nam svako malo
namjeravate mijenjati pravilnike, izmišljati nove načine studiranja (kažem
izmišljati, jer ovo što mi imamo nije Bolonja) i ako ćete nam iz godine u
godinu dizati školarine. I kako onda da ne prosvjedujemo i kako da se ne
žalimo?! To je jedino što nam ostaje. Prava na to nam ne možete oduzeti. Aha,
da. I to je besplatno!