Promet, cesta, autocesta, autoput

Problemi s kilometrima i vremenom postoje i izvan
sezone: faks počinje s radom ujutro u 8, a s njim i neka predavanja, i to vrlo
često onih profesora koji ne toleriraju ni najmanje kašnjenje i budno paze na
svaki naš izostanak, a kada smo na predavanju na to koliko su nam oči otvorene
(odnosno, koliko smo u stanju biti budni) i koliko prate njegove egzibicije na
školskoj, pardon, fakultetskoj ploči.

Smisao
ovakvoga uvoda je sljedeći – lokacije na koje želimo ili moramo doći često su
udaljene, do njih nema autobusnih ni željezničkih veza, sastanci i predavanja
na koja moramo doći počinju vrlo rano a ćudljivost gradske gužve može nadmašiti
jedino slabost naše volje kad je u pitanju spavanje još nekoliko (desetaka)
minuta više. Poanta? Mama/tata, posudi mi ključeve, treba mi auto. Dobrodošli u
svijet studenata – vozača i njihovih muka i peripetija.    Naša odiseja započinje polaganjem vozačkoga ispita, odnosno one
potpuno nejasne zbrke pravila i propisa o spašavanju života na cesti i
izbjegavanju da isti budu ugroženi. Ako smo iz prigrada ili kojega manjega
mjesta, vjerojatno ćemo naučiti voziti prije osamnaeste i položiti ispit čim
budemo dovoljno stari za njega. Prije toga, možda ćemo polagati i ispit za
skuter a ako smo stvarno face, tu će nam vozačku oduzeti organi reda prije
polaganja za auto. Šalu na stranu, čini se kako su ljudi iz manjih mjesta od
malena naviknuti na slabiju prometnu povezanost i vlastitu udaljenost, i
spremni su na to da joj doskoče kako god znaju i umiju. U gradu je, međutim,
nešto drugačije. Ako smo iz grada, unatoč ogromnoj količini automobila koji se
svakodnevno slijevaju sa svih strana i prolaze oko nas (Zamislite, na trenutak,
kakvu gradsku panoramu bez automobila. Ne želim biti staromodan, ali izgledala
bi barem malo sličnije onim starim razglednicama i onoj nekadašnjoj romantici.)
mi se ne razumijemo previše u ove suvremene oklope i uglavnom jedino što
saznajemo o njima je u kontekstu dobrosusjedskih odnosa (“Majmun mi je
oderao auto na parkingu” “Onaj …, onaj, znaš koji dolazi svaki
vikend kod …, parkirao je onu svoju kantu na mom mjestu. Izbušit ću mu gume
drugi put…” i slično). Gradske obitelji vrlo često imaju samo jedan
automobil, a ako imaju dva i od toga jedan stariji tu nastupaju mladi vozači.

Novi pješački prijelaziZa mladoga
ne-vozača, bio on iz grada ili okolice, automobil je
simbol nekakve slobode, ideja da se može sjesti u auto i otputovati bilo gdje
bilo kada je privlačna svakome s barem mrvicom avanturističkoga duha. Vidimo se
posvuda – s frendovima iz drugih gradova, na udaljenim festivalima i feštama,
udvoje sa curom/dečkom… i onda skupimo novac (najčešće udruženim snagama s
roditeljima) i položimo ispit.

Prvo
razočaranje stigne već prilikom prvoga izlaska. Pod uvjetom da naši roditelji
nisu previše zabrinuti za auto i mladoga vozača u kombinaciji, vozačku realnost
shvatimo na šanku. 0,0 promila. Dakle, izašao sam kad želim, mogu se vratiti
kad želim, ali ne smijem uživati u alkoholu. Čak ni jedna piva? Ne. A ni sama
vožnja nije baš bila onakva kakvom sam ju očekivao – bit će da je tehnika
zaista otišla naprijed, jer mamin auto (koji ima 15 godina) i auto na kojemu sam
polagao (koji je potpuno nov) ne daju se ni po čemu usporediti! Kao da vozim
kočiju ili traktor – nema serva, glasan je, spor, tvrd, malen, nema duplih
komandi s instruktorom iza njih i moram ga čuvati kao oko u glavi…

Ova faza
navikavanja prođe, i dok ona traje shvatimo neke dodatne mogućnosti vožnje
automobila o kojima nismo razmišljali. Primjerice, ako ujutro zaspiš na faks
nije nužno da ćeš i zakasniti. Ovaj oksimoron rješava se jednostavnih žicanjem
ključeva. Uz to, međutim, dolaze i nove obaveze. Kada treba otići do Lidla
uhvatiti onu akciju, to prepuštaju meni. Kada treba otići po rođaka na kolodvor
ili odvesti baku na “polukliniku” i to moram ja. Počinjem se osjećati
nekako odraslo i sam sebe hvatam kako pričam o prometnoj gužvi, parkingu i jednosmjernim
ulicama… nemoguće. Ovo nije ništa nalik onome što sam očekivao. I na ovu fazu
se, naravno, naviknemo i onda počinje faza samosvijesti i taksi-službe.

Auto, taxi, vozilo, svjetlo, prometSamosvijesti
zato jer počinjemo shvaćati kako neke stvari nemaju smisla budući da ljudi naših
godina voze potpuno nove aute koji ne bi bili tako neukusno sređeni da su od
mame/tate a mi se vozimo u “karampani” koja je valjda zadnji takav
auto u gradu. Taksi-služba dolazi usporedno s ovim – u tri ujutro potpuno
trijezan razvoziš pijane frendove po predgrađima i u retrovizoru gledaš kako se
na stražnjem sjedalu ljube, piju ili povraćaju, ovisno o raspoloženju i
pijanosti. Kada se planira kakav grupni odlazak iz grada po defaultu plan ide tako da se ide tvojim
autom i ti voziš. “Alo, frende, šta ima… Čuj, ovaj vikend je fešta u …
pa se nas nekoliko dogovorilo da bi trebalo ić. Stane nas taman pet u auto plus
cuga, šta kažeš?” “Nemam auto ovaj vikend, stara ide u …”
“Aha, hm… Pa niš onda, budi dobar, čujemo se…” I kasnije saznaš
(preko Facebooka naravno) da su ipak otišli bez tvog auta i bez tebe na neki
neobjašnjiv način. I dok se voziš doma s autom nakrcanim još jednom akcijom iz
Lidla probuši ti se guma, a u autoškoli te nisu naučili kako da ju zamijeniš. I
dok čekaš tatu, frenda iz susjednoga sela koji ima auto od petnaeste i naravno
da zna zamijeniti gumu ili HAK – pomoć na cesti, počinješ zavidjeti svim tim
pješacima oko tebe. Prije je bilo bolje, misliš dok pušiš cigaretu naslonjen na
auto (unutra se ne puši, zabranila mama!), dok se moglo izlaziti i piti
neopterećeno, i uvijek bi se nekako stiglo doma. Ako ništa, nazvalo bi se
stariju sestru li brata, koji ionako sjedi doma i uči za ispite umjesto da
izlazi (kakav štreber!) i može posuditi – auto od mame…