Ilustracija: Goran Grudić
Nekoliko poruka iz Dalmacije stiglo je i na moju adresu, kao autora kolumne naslovljene „Vruća pitanja“. Bogu hvala, prijateljskih i dobronamjernih, ali sa zajedničkim nazivnikom „odakle toliki animozitet prema Hajduku“. Neću se osvrtati na djetinjarije tipa „ne grizete nikad tako protiv Dinama“, nego ću probati razlučiti gdje je nesporazum, ukoliko ga ima. Možda sam krenuo u sizifov posao, a možda ću i promašiti metu. U svakom slučaju, osjećam se povučen za jezik. Kao prvo, u korijenu problema je jedan apsurd. Riječani genetski ne mrze Hajduka. U svakom pogledu. Pripadnici moje generacije (rođeni šezdeset i neke), koji od malih nogu pohode Kantridu nagledali su se nogometnih legendi u jednom sasvim drugačijem ozračju. Pamtimo i Rijekinu crnu epizodu u “drugoj ligi zapad” (od pet sezona, svjedočio sam posljednje tri godine). Tih godina, na objavljivanje rezultata preko razglasa uvijek se Kantrida veselila Hajdukovim uspjesima.
Ne govorim o riječkim Hajdukovcima koji su Kantridu obilazili kao kibici, nego govorim o preteči Armade, navijačima ispod sata. Takvo raspoloženje nastavilo se povratkom Rijeke u 1. ligu, takve scene gledale su se i osamdesetih, skroz do kasnih osamdesetih, otprilike do prvih sukoba Torcide i Armade. Prije toga, navijači Hajduka su bili tretirani kao simpatični Dalmoši. Tučnjave između navijača bile su gotovo viteške, šakama, s izuzetno rijetkim epilogom blago zakrvavljene glave. Da ostanem trenutak u osamdesetima i odgovorim na opasku „mi smo Gračanu slomili nogu“; Nenu Gračanu nismo “mi” slomili nogu, nego Mladen Mladenović. Tu utakmicu gledao sam s C tribine, lom mi se desio ispred nosa. Na poluvremenu do tribina je došla vijest da je Gračanu pukla noga i ni jednom normalnom navijaču Rijeke nije bilo to ugodno slušati. To što je transparent bio takav kakav je (Neno, ča te ni sram), rezultat je rivaliteta koji je postojao.
Normalno, u tom rivalitetu navijači Rijeke nikad nisu bili zaneseni idejom da je Rijeka veća od Hajduka, pa ni onda kad je završavala prvenstvo bolje plasirana, ili kad je izbacivala Hajduka iz Kupa. Rivalitet je postojao, nismo mi izmislili “jadranski derbi”, a nisu ga izmislili niti nakon Rijekina dva Kupa Maršala, nego davno prije, pa i prije „zlatnih šezdesetih i sedamdesetih“. Zbog toga je teško podnijeti Torcidine lekcije po navijačkim forumima u stilu “pa niste vi nama rivali, vaši rivali su Belupo, Varteks, Šibenik…”. Jednom navijaču Rijeke sa stažom to je uvreda na koju ne može odgovoriti “hvala lijepa, sramim se”. Rijeci nikad u povijesti rival nije bio Slaven Belupo. Treba dobro zaviriti u antologiju i prebrojati službene susrete ta dva kluba prije 1998.
Malo tko pronaći će vremena natezati se s 95% mlađahne Torcide koja nema pojma da je RIJEKA odigrala jednu od najboljih utakmica hrvatskog klupskog nogometa u povijesti (Rijeka – Real Madrid 3:1, Kup UEFA 1984.), sigurno je lakše satisfakciju dobiti ekstazom kad Rijeka da gol Hajduku. Pamtim mnoge napaljene susrete iz sedamdesetih kad je moćniji Hajduk uz puno muke (osim dvije relativno glatke pobjede po povratku Rijeke u elitno društvo) uzimao eventualno bod na Kantridi, a mučio se i na starom Hajdukovom stadionu, pa i gubio. Isto tako, nismo mi izrežirali razdoblja u kojima je jedan Šurjak izjavio “kad nismo mi, nek’ je Rijeka” (po ispadanju Hajduka iz Kupa 1978.) i kad su splitski mulci govorili “poslije Hajduka navijam za Rijeku”.
Piše: Sandro Bastiančić
Više na stranicama HNK Rijeka.
Podijeli na društvenim mrežama