Razgovor s povodom

Za ocjenu normalnosti – prirodnosti ili
neprirodnosti – veoma je bitan omjer određenih pojava u promatranom uzorku. Ako
neka pojava pokazuje odstupanje od reda veličina koje se najčešće nalaze u
prirodi, onda takvu pojavu smatramo poremećajem.
Međutim, kada bi priroda sama promijenila svoju vlastitu sliku, iste pojave
samo bi promijenile vrstu vrijednosti, to jest – ono što je prije bilo prirodno,
postalo bi neprirodno, a ono što je prije bilo neprirodno, postalo bi prirodno.

Na primjer:
Da je kojim slučajem odnos broja novorođene djece
sa i bez Down sindroma obrnut od onoga na koji nailazimo danas, ocjene normalnosti
i abnormalnosti glede broja kromosoma u stanici promijenile bi mjesta, a zdrava
i bolesna djeca samo bi zamijenila
dijagnozu.  Dakle, je li nešto
normalno ili nenormalno potpuno je RELATIVNO, i spada u kategoriju odnosa
pojavnih veličina…Onu pravu objektivnu ocjenu neke pojave izraženu u
APSOLUTNIM mjerama vrijednosti možemo si samo zamisliti.

Ali, tko nam brani…Granice istraživačkog
novinarstva su beskrajne…stvar je samo u tome 
koliko ih sami pomaknemo.  Ovotjedni
Svjetski dan posvećen djeci sa Down
sindromom (21. ožujka), bila je izvrsna prilika upravo za jedan takav
izazov, stoga smo upravo tim povodom pozvali na razgovor (ne-moš-vjerovat) doktora Johna
Longdona Downa koji je prvi u svijetu otkrio GENETSKU GREŠKU po kojoj je
jedna PRIRODNA POJAVA dobila etiketu medicinske dijagnoze.

U to ime malo smo se poigrali s prirodom, obrnuli
(genetsku) sliku ljudske stanice i barem na kratko postavili stvari na svoje
mjesto.  Nije bilo teško…samo smo
postavili obrnutu tezu – da je broj 47. normalniji
od broja 46. 

 

Gospodine Down… Što je to Down sindrom? U literaturi se ono
dovodi u vezu s nekim vašim istraživanjima pa nam molim vas objasnite točno o
čemu se radi.

– Riječ je o kromosomskom poremećaju koji nastaje
uslijed MANJKA jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice
tijela. Takav poremećaj uzrokuje pojavu koja sprečava normalan fizički i
mentalni razvoj djeteta. Prema nekim statistikama, jedno od 650 novorođenih
beba rađa se sa Down sindromom. Ime je dano u moju čast, jer sam bio prvi koji ga
je opisao još davne 1866…Istina, bilo je to onako nešto sasvim površno, jer
nisam znao točno o čemu se radi. Tek je francusku genetičar Jerome Lejeune 1958.
godine otkrio da su u pitanju kromosomi.  

Kako dolazi do Down sindroma?

Ne bih ja sada ovdje išao u te u detalje. Preporučam
radije vašim čitateljima, koje to zanima, da o tome pročitaju u ovom praktičnom
priručniku
za roditelje i stručnjake.

 

U redu, nemam ništa protiv…Idemo onda na neka općenita
pitanja… Koja su bitna obilježja koja čine razliku između osoba sa Down
sindromom i onima iz tzv. zdrave populacije.

– Osim izvjesnih fizičkih obilježja najvažnije je
spomenuti emocionalnu stranu.

 

Da ne idemo isto puno u širinu, zadržimo se upravo na tom
dijelu priče, samo Vas molim držimo se suštine – onoga što, kako bi to rekao
Dalaj Lama,  život čini Božjim darom.

– Slažem se…Evo onda ovako…Za razliku od osoba sa
normalnim brojem kromosoma, koje su nadasve
blage, tople, dobrodušne, vedre i vesele naravi, osobe sa Down sindromom su
izrazito racionalne, mahom veoma zabrinute, nerijetko tašte, zavidne,
ljubomorne… sklone raznim vrstama paranoja, koje mogu poprimiti razmjere prave
epidemije.

 

Na primjer?

– Pa, recimo, nacionalizam…kao jedna od
najizraženijih.

 

To je ono kada je netko opsjednut brojanjem krvnih zrnaca,
kako bi to rekli u narodu?

– Da, samo to je rečeno previše jednostavno….Nacionalizam
je  dosta složena pojava da bi se mogla
objasniti u jednoj tako kratkoj rečenici, ma koliko ona bila slikovita… O tome
su inače napisane mnoge knjige, ali najbolje ga je opisao srpski pisac Danilo Kiš. Smatram da je njegova
definicija nacionalizma najpotpunija. Evo, ako želite mogu vam je pročitati ?

 

Veoma rado… samo izvolite.

–  “Nacionalizam
je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna
paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica
gubljenja individualne svijesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije
ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.”

 

Je li ono prisutno u cijeloj populaciji, ili…?

– Ne, radi se o selektivnoj, ali veoma raširenoj
dijagnozi. No treba naglasiti da  ono što
nas znanstvenike posebno zbunjuje jest činjenica da simptome nacionalizma zapažamo
samo u osoba sa MANJKOM kromosoma. U zdravih ljudi takvu pojavu ne nalazimo.

 

Može li se to nekako objasniti?

– Sa stanovišta genetike još uvijek ne, ali
stanovišta nekih primijenjenih društvenih znanosti poprilično smo sigurni o
čemu se radi. U tom pogledu citirat ću ponovo Danila Kiša, jer njegovi radovi
na ovu temu su naprosto briljantni: …Ako
pojedinac, u okviru društvenog projekta…

 

Samo trenutak… oprostite što vas prekidam, ali ovo je bitno
naglasiti… Znači misli se na pojedince sa Down sindromom…

– Tako je… ili,  da
budemo potpuno precizni, na osobe sa
MANJKOM jednog  kromosoma u jezgri
stanice.

 

E to je veoma važno… Nastavite.

– Dakle… Ako
pojedinac, u okviru društvenog projekta nije u stanju “izraziti se”, ili zato
što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimulira ga kao 
individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do
svog entiteta, on je primoran tražiti svoj entitet izvan identiteta i izvan
tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja
postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne
važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i
nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa
teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovjek akcije,
narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu mjeru, na
njegovu pravu mjeru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smjestio
– ili gdje su ga drugi smjestili, imamo pred sobom individuu bez
individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

 

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula,
čija je jedina osobina da zna problijediti na spomen jedne jedine teme:
Engleza. To bljedilo, to drhtanje, ta njegova “tajna”, da zna da problijedi na
spomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim,
postojećim: nemojte pred njim spominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom
početi namigivati, davače vam znake rukama i nogama, jer Žil je osjetljiv na
Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze),
jednom riječju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

…Eto, to vam 
je otprilike to.

 

Kakva je socijalna perspektiva osoba sa Down sindromom?

– Usprkos svemu, jako dobra. Djeca sa Down
sindromom pohađaju specijalnu školu. Oni rade po prilagođenom školskom
programu.  Njihova racionalna  inteligencija je u prosjeku između 90 i 110…i
oni mogu završiti za razna zvanja…Veoma su dobri inženjeri, vrhunski arhitekti,
znanstvenici…Jednom riječju,  idealni za sve
poslove koji iziskuju teške mentalne napore.

 

Politika?

A ne…tu je potreban visok stupanj altruizma…Bilo
je nekih pokušaja da ih se i na taj način integrira u društvo,  ali to se nije pokazalo dobrim. U literaturi
čak postoje opisi uništenja cijelih društvenih zajednica koje su imale veoma
dobru perspektivu – političku, idejnu, ekonomsku – ali su propale jer su
nacionalisti osvojili vlast…Njihova posesivna priroda pretjerano teži podjelama
iz kojih stalno proizlaze razni konflikti …Za njih je to prezahtjevan emotivni
napor, daleko iznad razine njihove  emocionalne
inteligencije, i tu im je potrebna stalna kontrola. Oni čak niti jednu običnu
sportsku priredbu ne mogu  organizirat bez
strogog nadzora.  Evo upravo ovaj petak u
Zagrebu se odigrava jedna međunarodna nogometna  utakmica između Hrvatske i Srbije – radi se o
kvalifikacijama za Svjetsko para-nogometno prvenstvo koje se održava 2014
godine u Brazilu – i mjere osiguranja su iznimno velike…kao da je ratno stanje.
Isto tako će biti i u uzvratnom susretu u Beogradu.

 

To je stvarno za ne povjerovat… Zar je moguće da samo jedan
kromosom može napraviti takvu zbrku u ljudskom umu?

 – Očito da može.

 

Dobro, shvaćam da se radi o genetskom poremećaju… Ali gdje je nestala
ta ljubav…ona prava  ljudska toplina,
koja svakog zdravog čovjeka čini pravim ljudskim bićem?

–  Kako vam
nije jasno?… cijelo vrijeme govorimo da njima fali jedan kromosom.