Uz nepobitne
dokaze nogometnih stručnjaka koji bacaju krivnju na igrače i trenera, sudsko
viječe Hrvatskog nogometnog saveza prihvatilo je i onaj dio obrane da su tog dana na stadionu Ernst Happel u Beču bili
dobri uvjeti za igru, da zadnjih pet sekundi
produžetka u šesnaestercu hrvatske
reprezentacije nije bilo velike gužve, da je vidljivost bila dobra i da su svi primijetili kako Turci hitaju prema golu Pletikose i da kao
iskusni, dugogodišnji nogometaši ni u
kom slučaju nisu dovodili u pitanje činjenicu da bi se sa nekima od njih mogli mimoići, a
upravo nedostatak njihove reakcije, odnosno nepoduzimanje nikakvog manevra u
zadnjoj fazi mimoilaženja na udaljenosti od nekih 12 do 15 metara od gola, daje
u prilog činjenici da je cijela momčad na kratko ostala bez svijesti.
A kada su
ponovo postali svjesni bilo je već 1:1. Trener Slaven Bilić, neposredni svjedok događaja, ustao
je s klupe, ušao u teren i protresao im
ramena. Nakon toga oni su nekako usporeno, neprirodno, podizali glavu. Pokreti
su im bili neuobičajeno, dosta usporeni.
Još ošamućeni
od pretrpljenog šoka nisu imali više koncentracije prilikom
izvođenja udaraca s bijele točke. Modrić
i Rakitić promašili su vrata, a turski
golman Rustu Recber obranio je udarac Petriću, koji si je neposredno prije
zaleta na loptu još mjerio puls.
Nakon ponovljenog raspravljanja te
ocjenom svih u postupku iznesenih dokaza, imajući u vidu obranu optuženika,
iskaze svih svjedoka, a naročito rezultate obavljenog vještačenja, ovo sudsko
vijeće nije na siguran i nedvojben način utvrdilo da je počinjena taktička
pogreška, kako je igračima i Slavenu Biliću bilo stavljano na teret. S obzirom
na tu činjenicu, sud je donio oslobađajuću presudu.
POUKA
Medicina je
spora, ali dostižna.
Podijeli na društvenim mrežama