Prošlost u budućnosti

Ne
znam je li ova definicija točna ali kopirao sam ju kao neki uvod. Svijet mašte,
sanjanja otvorenih očiju – svi se ponekad nađemo u tom svijetu i odlutamo.
Dosta često mi se dogodi da odlutam. Više puta dnevno. Katkad me gđa M. vrati u
stvarnost  riječima poput “Di si sad bio?
Kad ćeš maštat malo o meni?”

Dosta
često odlutam  put Marsa, put svemira,
razbacam se širom galaksije koliko god sam širok i velik. Odem malo do New Yorka,
malo do olupine Carpathie sa James Cameronom u nekoj podmornici, ali najčešće
sam, kako u javi, tako i  u mašti, u
Rijeci. 

Iako
se parafinke već poodavno ne proizvode, ponosan sam vlasnik jedne kutije
parafinki koje su se proizvodile u Rijeci, u Tvornici papira – Harteri.
Parafinke  su odavno izgorjele, papir je
požutio a Hartera je dobila drugi značaj. I vrteći tu kutijicu riječke
povijesti odlutah mislima nekim svojim putem, gdje se odjednom nađem ispred
Konta. Nakon netom pojedenog rigojančija, pod stoljetnim kestenima, upućujem se
na stanicu na Titovom trgu. Iz daljine se čuje davno zaboravljeni zvuk
upozorenja. Drin drin. Blizu je. Taman je svojim zvonom upozorio putnike da
dolazi na stanicu. Drin drin. Zvono upozorenja da kreće. Izlazi iza hotela Kontinetal
uz prepoznatljivi zvuk čeličnih kotača koji ulaze u najveću pješačku zonu.
Ukrcavam se  u ljetnu verziju riječkog
tramvaja. Vremena imam. Napraviti ću cijeli krug jer mi se ne žuri.

Drin
drin! Krenuli smo. Prolazak ispod željezničkog mosta i ulazak u riječku inačicu
pariškog Montmartrea. Brojni ateljei, suvenirnice, originalno riješeni caffe
barovi, pantomimičari. Sve je puno.

Drin
drin! Nagovještava zaustavljanje na sljedećoj stanici. Tu s desna gdje su nekad
bile Plodine u istoj zgradi  nalazi se “Bartinijeva
kuća” ili “Bartinijev svijet”. Ispred je replika njegovog aviona, bista i
kolona ljudi koji čekaju u redu za ulazak. Putnici se izmjenjuju.

Drin
Drin! Krenuo sam dalje. Ovo je najkraća razdaljina između dvije stanice i ubrzo
se zaustavlja kod punionice vode Zvir. Do Zvira se nalazi Muzej voda! I tu se
čeka u redu za ulazak. Ulazak u područje Hartere. Kod Tehničkog muzeja i Muzeja
informatike tj. bivše Energane skrećemo ulijevo, preko mosta iznad Rječine
ulazimo u Vodovodnu.

Driiin!
Driiin! Ulazak u stanicu! Nepregledana kolona ljudi čeka ulazak za uspinjaču
koja vodi na Trsat. Dvije gondole, svaka u svom smjeru bacaju sjenu na bistru
rijeku. Izmjena putnika.

Driiin.
Krenuli smo dalje! Niz Vodovodnu. S desne strane, umjesto gradskih buseva,
nalazi se koncertna dvorana. Nekako sam zadovoljan. Večeras je Nick Cave i
veliki broj ljudi u obližnjem parku  čeka
na početak koncerta. Restorani, caffe barovi redaju se jedan za drugim.
Suveniri gradova pobratima grada Rijeke, kina i na samom  izlazu, u zgradama nekadašnjeg Rade Končara
klub i Muzej rocka i glazbe. Driin! Zaustavljanje, izmjena putnika!

Driin!
Izlazimo iz Vodovodne ispod tunela na Školjću i pruga nas vodi na lijevo do
Jazz Bara Tunel. Zaustavljanje! Kroz okno ljetnog tramvaja vidim svog
prijatelja Sonka i kao zemljak vičem: – Sonkoooo! Šta ima večeras kod tebe?
Sonko, vidno nasmiješen vikne: – Noć foxtrota je, ajd navrati!

Driin!
Krećemo dalje, uz benzinsku pumpu pruga nas vodi na  Fiumaru. Stara lica zamjenjuju nova na
nekadašnjim autobusnim stanicama. Kod fontane, poklona grada Kawasakija,
tramvaj staje. S lijeve strane više nema autobusa. Minijaturan park za odmor i okrjepu
pun je ljudi. Vozimo se dalje prema Žabici do ruba pješačke zone. Umjesto
današnjeg kolodvora je austrougarski Tematski park. Novi autobusni kolodvor
nalazi se preko  puta tako da je tu koncentracija
ljudi za ulazak u tramvaj najveća.

Driin.
Krenuli smo opet dalje niz Rivu. Na lukobranu je usidren netom pristigli
„Galeb“. Do “Galeba”  brod heroj iz 1912.
„Carpathia“ koja je pretvorena u muzej iseljeništva i “Titanica”. Šuška se da
bi tijekom tjedna James Cameron trebao otvoriti novu izložbu. Zaustavljanje na
Rivi, polazak prema HNK  i skrećemo desno
uz Mrtvi kanal. Umjesto nekadašnjeg parkirališta, Deltu krasi veliki gradski
park. Mrtvi kanal je prepun barki.

Driin!
Ah na sljedećoj stanici silazim. Tramvaj skreće lijevo uz spomenik NOB-u, preko
Rječine oko Kontinentala, zaustavlja se na stanici na kojoj sam i ušao.
Pronalazim isto mjesto gdje sam pojeo rigojanči, palim cigaretu, dim ulazi u
oči a prodoran glas gđe. M. vraća me u javu. I da  mi neće zasuziti oko – od dima!