Preminula Ružica Nenadović Sokolić

Rođena 1933. u Valjevu, nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti te potom Akademije primijenjene umjetnosti u Beogradu postala je stalna članica Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, kojem je ostala vjerna cijeli svoj radni vijek. Kao iznimno uspješna i nadarena studentica, već nakon prvog semestra, promaknuta je na treću godinu – na početak trogodišnjeg stručnog dijela studija. Godine 1952. godine radila je na predstavi u beogradskom dječjem kazalištu Boško Buha, gdje joj se pridružio i kolega, scenograf Dorian Sokolić On će joj dvije godine kasnije postati suprugom, a s njim će često, sjajno se nadopunjujući, raditi u profesionalnom tandemu i tako ostvariti velike zajedničke uspjehe. Zajedno su 1954. godine stigli u Rijeku gdje je Ružica Nenadović Sokolić bila zaposlena kao jedini dugogodišnji kostimograf i ostala do umirovljenja 1990, i nakon kojeg je nastavila svoj stvaralački rad i suradnju s kazalištem.

U više od četrdeset godina rada bila je autoricom kostimografskih rješenja u oko 400 predstava svih kazališnih žanrova, što znači nekoliko tisuća raznih kostima, od čega velike većine za riječko kazalište. Gostovala je u gotovo svim kazališnim središtima bivše Jugoslavije, u Italiji, Poljskoj, Češkoj.

U svom stvaralaštvu Ružica Nenadović Sokolić tražila je sintetički izraz, vodeći računa o likovnoj organizaciji cjeline, o odnosima elemenata, o ekspresivnoj moći boja i linija što se najbolje uočavalo u njenim kostimografskim rješenjima opernih, ali i dramskih predstava.

Kostimi Ružice Nenadović Sokolić su, kako je napisala povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka dr. Vanda Ekl, reducirani u ukrasu, dinamični u liniji i vrlo apartni u boji. Uvijek fino stilizirani oni se dobro uklapaju u scenu i ostavljaju žive impresije.

Uz zanatsku superiornost, visoku vizualnu kulturu i zavidno poznavanje aktualnih tendencija u kazališnom izrazu, u njenom pristupu bio je vidljiv stav koji kostimografiju tretira kao dramskom tekstu imanentan konstitutivni element. Otvarajući čitav niz pitanja o uvijek novim alternativama za širu eksplikaciju teksta na sceni, ona je svojim likovnim intervencijama uspjevala iznimnom preciznošću i jasnoćom interpretirati misaonu i dramatsku strukturu djela.

„Kostimi Ružice Nenadović Sokolić nadilaze vanjsko opisivanje karaktera služeći kao dramaturško otkrivanje: zato kostimi Ružice Nenadović Sokolić osim likovnih (ili vizualnih) vrijednosti na pozornici imaju i dramaturšku funkciju tijekom predstave tj. imaju slojevita značenja koja proizlaze iz teksta i podteksta kostima(…) Njeni kostimi su kostimografski gotovi ne kad izađu iz krojačnice ili kad ih glumci odjenu, nego tek kada ispune svoju dramaturšku funkciju – na kraju glumačke igre (…) Ona posjeduje sluh kojim usuglašava dramaturšku strukturu prostora i dramaturšku funkciju kostima. Moglo bi se reći da njeni kostimi imaju i svoju vlastitu karakternu arhitekturu, jer imaju svoju smišljeno komponiranu vanjštinu koja se završava tek u nazirućim dubinama.“ (dr. Milenko Misailović, 1981.)

Od najznačajnjih predstava treba izdvojiti: u Rijeci opere „Aida“ i Nabucco“ G. Verdija te „Norma“ V. Bellinija, drame „Život i smrt kralja Johna“, „Kralj Lear“ i „Richard III.“ W. Shakespearea te „Kralj Edip“ Sofokla; „Traviatu“ i „Nabucca“ G. Verdija u Ljubljani; Mozartova „Don Juana“ u Zagrebu, „Ernani“ G. Verdija i „Fidelio“ L. van Beethovena u Beogradu te „Turandot“ G. Puccinija u Sarajevu.

Sudjelovala je na međunarodnim izložbama scenografije i kostimografije u Pragu i Novom Sadu.

Za svoj rad nagrađena je mnoštvom priznanja i nagrada, među kojima su Nagrade Vladimira Nazora 1979, Nagrada grada Rijeke 1965, nagrade na Biennalu opere i baleta u Ljubljani 1978. i 1986., nagrada na Festivalu komorne opere i baleta u Osijeku  1974. i 1986., brončana plaketa na Međunarodnom triennalu scenografije i kostimografije u Novom Sadu 1966. i zlatna plaketa 1981. godine i druge.