Posljednji riječki romantik

Ima li smisla uopće danas
pričati o njima i o njihovim sudbinama, danas u vrijeme kada smo svi toliko
zaokupljeni sobom da nam glave gotovo pa stružu o beton dok hodamo, kada svi
nekako krpamo kraj sa krajem i ne vidimo očito? Ono što u principu želim reći
je da sam u druženju s njima i nekima od njih naučio više nego od svih
profesora skupa, svih velikih ljudi, od kvazi humanitaraca i glumaca, od svih
emisija pa do svih vlastitih poraza. Jedan od njih, gospodin među klošarima,
Mileni, naučio me samo sjediti i promatrati. Priča o Milenom nije jedna od onih
filmskih spektakularnih prikaza američke kinematografije, tipa kojima ima sve
pa propadne a onda se opet uzdigne jači nego ikada. Priča o Milenom je priča o
svima nama i vjerujte mi, premda o Milenom ne znate gotovo ništa, vrlo
vjerojatno ga nikad niste niti primijetili, budite sigurni da je Mileni vas primijetio
dok ste trčali od izloga do izloga, sa kave na kavu, nekad, negdje, za ovu
priču apsolutno nebitno. Mileni inače nije Riječanin, no grad poznaje bolje od
vlastitog džepa, svaku ulicu je  prešao
nebrojeno puta i sada sam, uz Mrtvi kanal gdje se sunce najviše zadržava čita
Zagora, pijucka Vinka najiskrenije vjerujući u bolje sutra.

Mileni je u Rijeku stigao
pred nekih desetak godina, iz Slavonije, nakon što ga je žena ostavila odlučio
je otići u Pulu i započeti iznova. Kako to najčešće i biva, Pulu moj Mileni
nikada nije niti vidio, trebalo je presjedati u Rijeci, pričekati par sati pa
nastaviti putovanje. No sive ulice ovoga neobičnog grada su ga privukle kako
kaže i od tada, niti jedan jedini dan nije iznevjerio ove ulice da se ne
prošeta njima. Ono što je fascinantno u ovoj priči jest da Mileni i dalje
vjeruje u bolje sutra više od svih nas, da je iskreniji i bolji od svih nas, te
da nikome nikad ništa ne zamjera. Zato kažem da je gospodin među klošarima a i
usudit ću se otići toliko daleko pa reći, el magnifico ovih riječkih sivih
ulica.

Uvijek sam se pitao kako on
vidi ovaj grad? Zamjera li mu išta, ako ništa, barem na kiši koje je puno, a
spavati na otvorenom po kiši puno je lakše njemu nego nama, finim ljudima. Sve
sam to u više navrata pitao Milenog a on kao da me testirao, čekao pravi
trenutak a onda mi ispričao, kako on to kaže; priču o Rijeci i njenim
uličarima. ”Mnogo nas je ovdje u gradu i ne družimo se baš svi. Slobodno
napiši, poput ‘kerova’ čuvamo svoj teritorij, a vidiš, ja sam nekako protiv
toga, radije se povučem u sebe, pratim sunce, čitam stripove i promatram ljude.
Ne volim one koji me pitaju zašto si to radim ili zašto se ne sredim i nađem posao
jer, još sam mlad, tek mi je pedeset i koja. Volim ljude poput tebe, koji
sjednu do mene sa razlogom, volim one koji gledaju oku skriveno jer samo tako
uspiješ primijetiti mene, jednog običnog malog čovjeka.”

Ono što je najbitnije tvrdi
Mileni, je da ne lažeš sebe, da budeš prema sebi iskren tako da kada se povučeš
u sebe imaš jedno sigurno i toplo mjesto, jer što god ti govorili o životu ili
ljubavi, ljubav ne pobjeđuje sve, ljudi danas jesu otoci i zato budi iskren
prema sebi.

Mileni je Riječanin cijelim
sobom, on ne mora nikad niti pričati s vama da bi vas upoznao, dovoljno ih je
gledati kaže Mileni. Njegova ljubav prema gradu je neobična i iskrena. Voli ovo
sivilo koje mu se nekako uklapa uz imidž, voli aute i buku dok sjedi kraj
Capitana, voli gledati ljude na tržnici ujutro, ne smetaju ga kiše jer kaže,
spava ispod terase HNK-a, voli čak i policiju koja jedino njemu ne radi
probleme.

Mileni, gospodar ulice,
jedan od onih kraj kojih majke čvrsto stisnu ruku djeci, jedan od onih koji vas
nikada ne osuđuje, jedan od onih koji nabaci kompliment starijim damama dok mu
d aju kunu, jedan od onih koji je vjerojatno najzahvalniji za ovako toplo
vrijeme do konca prosinca, Mileni, čuvar ovih riječkih ulica, klošar, pijanac,
posljednji riječki romantik.