Za uvod ove zadarske priče
poslužiti ću se riječima kapetana Primorjaša Samira Barača: „Želim samo
podsjetiti da je vaterpolo kolektivni sport“. Upravo u kolektivnosti je i tajna
uspjeha Riječanki. Josipa Šupraha bila je prvo ime dvoboja. Postigla je sedam
od osam splitskih pogodaka. Nećakinja nogometnog suca Alojzija Šuprahe koji u
Rijeci nije među omiljenijim osobama, nije mogla sama. Ako se zna da je bila
vrlo blizu prelaska u Rijeku ali da se tome ispriječio upis na fakultet, jasno
je da bi Bura bila još slabija. Bila je ovo priča o simpatičnim gošćama koje su
povele sa 2:1 nakon čega je sve bila tek formalnost.
Nakon minute i 48 sekundi
Josipa je prvi puta matirala Anitu Katović sa igračicom više. Prednost
Splićanki trajala je samo 17 sekundi, a Majda Zekan također je realizirala prvu
prigodu sa igračicom više u plivalištu. Novu prednost Bura na isti način
ostvaruje nakon tri minute i 26 sekundi. Svojim prvim pogotkom navijačima
Riječanki predstavila se reprezentativka Anamaria Reić-Kranjac, pojačanje
Primorjašica koja prema vlastitom priznanju do pet minuta prije početka susreta
nije niti znala da će nastupiti zbog problema s ramenom. Problema je imala i
kapetanica Splićanki vratarka Irena Barišić koju je napala alergija odmah na
početku meča i gotovo da nije niti vidjela loptu.
Tri minute i pet sekundi
prije kraja prve četvrtine Riječanke prelaze u vodstvo pogotkom pokazat će se
najbolje igračice finalnog susreta Emmi Miljković. Dvije minute i 37 sekundi
trebale su za povećanje na 5:2 pogocima kapetanice Andree Premuš s igračicom
više i Maje Kalauz iz peterca. Sa dva pogotka u 19 sekundi Šupraha je smanjila
na 5:4, no do velikog odmora Anamaria Reić-Kranjac odvodi utakmicu na sigurnih
7:4. Riječka serija od šest uzastopnih pogodaka prekinuta je nakon punih 12
minuta i 48 sekundi golgeterskog posta za Splićanke kada nakon minute i 33
sekunde u posljednjoj četvrtini, kada Šupraha postiže svoj i Burin peti pogodak
na susretu. Posljednja dionica susreta pretvorila se u reviju u kojoj je
postignuto čak devet pogodaka. Osim Emmi Miljković pet je pogodaka postigla i
Anamaria Reić-Kranjac. Opravdanom ulogom favorita Riječanke su zaslužile
slavlje pa iako nije bila večer, „Večeras je naša fešta“ nije prestajalo
odzvanjati plivalištem na Višnjiku.
Da se nitko ne uvrijedi, ali
ženski finale bio je predjelo za muški završni dvoboj. Primorjaši su do finala
došli igrajući s drugom postavom i šparajući se dok su Mladostaši nakon teške
bitke pobijedili Jug i niti pola sata nakon susreta odradili šprinterski
trening po nalogu trenera Pere Kuterovca. Pomoćni trener Vjekoslav Kobešćak i
glavni Emil Nikolić nisu imali što za reći na ovu ideju profesora Kuterovca.
Jedini koji se pobunio bio je Vanja Udovičić jer je u bazen vraćen iz
svlačionice. Po mnogima najbolji
vaterpolist svijeta uz gunđanje se vratio u vodu….
Cijela ova priča ispričana
je stoga što je profesor Kuterovac bio u pravu. Mladostaši su pucali od snage i
svježine. Mogli su da je trebalo odigrati još dvije četvrtine. Najveći preporod
doživio je kapetan Mladostaša i dijete Primorja Igor Hinić. „Hina“ se nije
pretjerano naigrao protiv Juga ali je zato protiv svoga matičnog kluba odigrao
savršenu utakmicu. Postigao je prva četiri pogotka i izborio masu isključenja.
Bio je nedokučiv za obranu Primorja, za koju se do nedjelje mislilo da je
najjače oružje kluba s Costabelle.
Utakmicu je pogotkom nakon
minute i 17 sekundi otvorio Denes Varga realiziravši brojčanu prednost u
bazenu, a nakon Hinićeva poravnanja novo je vodstvo Riječanima donio Xavier
Garcia. Sve je upućivalo na lijep kraj, dvojca igrača od kojih se očekivalo da
budu nositelji riječkog sastava u bitnim utakmicama odlično su otvorili susret,
no to je nažalost bilo sve ili gotovo sve od njih. Varga mlađi na kraju je
ublažio poraz i susret završio sa tri pogotka ali je bio ispod razine aktualnog
olimpijskog pobjednika. Njegov stariji brat Daniel brzo je zaradio dva
isključenja, ubrzo potom je zaradio i „šljivu pod okom“, a jedino pamtljivo što
je napravio bio je pogodak za 5:5 realiziravši igrača više nakon dvije minute i
dvije sekunde u trećoj dionici. Pokazalo se da je to bio labuđi pjev Primorjaša
jer im se i treći puta ove sezone dogodilo prokletstvo mraka jedne četvrtine.
Iako je Daniel Varga upravo o tome govorio na pressici uoči završnice Kupa,
Primorjaši su u posljednjih šest minuta treće četvrtine upali u crnu rupu. Vanja
Udovičić i Antonio Petković svaki sa po dva pogotka „izbušili su“ u nedjelju
neprepoznatljivog Davora Cara. U posljednjih osam minuta ušlo se sa 5:9 za Žapce,
a do kraja su izabranici Zorana Roje i Ivana Asića samo uspjeli ublažiti poraz.
Nakon susreta „tiha misa“
bila je nešto posve očekivano; igrači su djelovali potišteno i utučeno, no to
im je slaba utjeha, jer igra Rojina sastava i prošle je nedjelje za Emila
Nikolića bila pročitana knjiga. Bojim se da su Primorjaši na dobrom putu da
dobiju kompleks Mladosti, a da ne spomenem kako je pred njima sada serija
izuzetno teških utakmica. Najprije gostovanje u Egeru slijedeće subote, a potom
im na Costabellu 12. siječnja 2011. dolazi crnogorski prvak Jadran iz Herceg
Novog, a tjedan kasnije očekuje ih gostovanje u Barceloni.
Tek nakon toga moći će se
procijeniti od kakvoga je materijala napravljeno ovo Primorje, jer nakon
viđenog u Zadru depresija i tuga bile su prevladavajući osjećaji. Nažalost nisu
iskoristili svoju veliku prigodu da nakon 15 godina trofej vrate u Rijeku, a
igrali su praktično u domaćoj atmosferi – supruge, djevojke, prijatelji i
prijateljice igrača, jednoobrazno obučeni u klupske boje naoružani navijačkim
rekvizitima nisu prestajali s navijanjem od prve do posljednje minute što je za
apsolutno svaku pohvalu.
Opet ću na kraju ove kolumne
spomenuti da je Zoran Roje, čovjek koji je s kraćim pauzama 20 godina na
kormilu Primorjaša predskazao njihov puni uzlet nakon Nove godine. Živi bili pa
vidjeli!
Fotogalerija: Ivan Felker
Podijeli na društvenim mrežama