Riječanku Pamelu Perkić na Instagramu prati preko 16.5 tisuća ljudi, a njezinu zajednicu pretežito čine žene. Razlog tome jest taj što Pamela spomenutu platformu koristi za otvaranje tema bliskih djevojkama i ženama, koje sežu od rodnih stereotipa, preko body positivityja, do muško-ženskih odnosa. Svojim britkim humorom i autentičnošću izdvaja se iz mase, a njezina iskrenost privlači brojne pratiteljice koje u njezinom sadržaju pronalaze motivaciju i podršku. Upravo kroz takve teme Pamela nastoji osnažiti žene, potaknuti njihovo samopouzdanje i motivirati ih na međusobnu podršku. Posebnom je čini to što o svemu tome progovara spontano, bez zadrške i u svom stilu. Ništa manje ne očekujemo ni danas. Pamela, dobro došla!
Žene – strast i inspiracija
Iz uvoda bi čitatelji vrlo lako mogli zaključiti da si influencerica, ne znajući da se iza tvog lika krije puno više. Možeš li nam reći tko je sve zapravo Pamela Perkić?
Ja se zapravo nikad nisam voljela stavljati u kalupe. Volim to što danas mogu biti influencerica, sutra možda automehaničar, a prekosutra doktorica! Ne volim se stavljati u jednu „kutiju“. Ali, rekla bih da sam jedno strastveno biće. Moja strast su prvenstveno žene i rad na sebi. Nedavno sam i upisala jedan psihoterapijski pravac, tako da se školujem za to. Da, ja sam influencerica – kad mi se da, aktivistica – uvijek u srcu, i organizatorica i osnivačica Icon Retreata. Bavim se i turizmom, to je moj main job ako već pričamo o tome. Ali, Icon je zapravo bio prva stvar koju sam radila i pritom osjetila: „Aha, ovo je moja svrha, ovo je ono što ja trebam raditi!“
Kako je došlo do ideje da napustiš svoj regularni posao i počneš se baviti društvenim mrežama? Jesi li se samo jednog dana probudila i to odlučila ili se dogodio neki trenutak, neki događaj koji te ohrabrio na to?
Nema nekog određenog trenutka. Ja sam radila i paralelno objavljivala na Instagramu. Zapravo, dok sam još živjela u Bruxellesu sam objavljivala plesne videozapise i tu sam imala namjeru „probiti“ se s time i možda pronaći u tom svijetu. Onda je počeo COVID-19 i ja sam se vratila doma, gdje sam imala vremena objavljivati stvari koje su meni bitne i teme o kojima ja čitam, učim i razmišljam. Kod mene ne postoji to da se jedna stvar može objaviti, a druga ne, tj. da određene stvari jesu za javnost, a druge nisu. To mi nema smisla jer svi razmišljamo upravo o tim stvarima! Tako da sam onda počela objavljivati takav sadržaj i žene su se tu jednostavno pronašle. Ponavljam, žene su oduvijek bila moja strast i inspiracija. Zbog toga sam još davne 2018. godine zapisala sebi negdje da želim ići u tom pravcu i napraviti nekakvu zajednicu za žene. Usporedno s tim sam počela raditi i na ideji Icona. Dakle, sve to se odvijalo dok sam radila nine-to-five uredski posao u osiguranju. U jednom trenutku sam se više počela oslanjati na turizam i zapravo je sve nekako išlo jedno s drugim. Ja nisam osoba koja može sjediti negdje osam sati nepomično i ne mogu i dalje vjerovati da smo si to dopustili, da radimo pet dana tjedno po osam sati! Mislim da nitko nije toliko produktivan, pa ni ja, stoga sam oduvijek znala da ću kad tad „izaći“ iz toga jer ja ne mogu raditi i funkcionirati na taj način. Da zaključim, nije bilo nekog određenog trenutka, više nekakav splet okolnosti i naravno malo ‘you see how to save up’ za napraviti taj potez, za otići u samostalne vode.
Privatni arhiv: Pamela Perkić
Između snimanja i posla
Koliko ti snimanje i pripremanje sadržaja oduzima vremena? Stigneš li se posvetiti obitelji, prijateljima, i na koncu sebi i svojim hobijima?
Ja nikad nisam zarađivala isključivo od Instagrama. Mislim da ljudi i dalje ne znaju baš kako funkcioniraju društvene mreže. Često misle da kad dosegneš tisuću pratitelja da ti Instagram krene uplaćivati neke novce – ne! Zarađuje se kroz suradnje s brendovima, a ja sam u pet godina imala svega desetak suradnji. Da bi živjeli od toga, potrebno je imati deset suradnji mjesečno! Tako da ja nisam toliko vremena provodila radeći na tome, ali da, užasno je iscrpljujuće. Pogotovo videozapisi koje sam ja radila, koji su bili edukativne prirode. To je proces. Na primjer, podcast koji sam pokrenula prošle godine pokazao mi je koliko je teško sve raditi sama. Ja najprije moram izvući neke okvirne teme, promisliti o njima, zatim sve to sprovesti u djelo, pa urediti i tako dalje. Sve to iziskuje jako, jako puno vremena. Meni je znalo za video u trajanju od dvije do pet minuta otići i po tri dana. Pripreme, uređivanja i svega ostalog, jer moraš paziti da sve bude kako treba, da nikog ne uvrijediš , da te ljudi razumiju… A kasnije tek shvatiš da te jednostavno neki ljudi nikad neće razumjeti! (smijeh) Dakle, ako se želite baviti time full time, onda zahtijeva još više vremena. Ja sam to više radila za sebe, jer je meni to bilo zanimljivo i jer sam se htjela povezati na taj način s ljudima. Dok sam još radila nine-to-five, znala sam poslije posla i do ponoći raditi na videima. Kad sam počela raditi za sebe sam naravno imala više vremena, ali i dalje mi je puno vremena i još više energije odlazilo u to. Onda još treba odvojiti vremena i za čitanje komentare, za odgovaranje ljudima, odnosno komentiranje te teme zajedno s njima… A od svega toga nema ni centa. Da se razumijemo, ja ne mislim da mi trebaju padati novci s neba, ali budimo realni, ja sam tri dana potrošila i to mi se nije ni na koji način kompenziralo. Nema ništa ni od Instagrama, ni od podcasta, a ni od YouTubea.
Kad uzmeš predah od posla, kako ga tratiš? Što voliš raditi u slobodno vrijeme, osim plesati?
Joj da, nastavno na prethodno pitanje – stignem se baviti svojom obitelji, prijateljima, i naravno sobom! Sport, aktivnosti, druženja, terapije… sve to upotpunjava moje slobodno vrijeme. I naravno, čitanje, edukacije… putovanja, kako sam to zaboravila!
Ima li tu poveznice s nastankom ideje za Icon Retreat? Gdje i kako je sinula ideja za takvim pothvatom?
To je bilo 2019. godine kad sam živjela u Belgiji. Ondje sam bila model na jednom photo shootingu vezano uz body positivity. U backstageu nas je bilo otprilike desetak – različite građe, visine, težine, rase, podrijetla, godina, s cicama, bez cica, s guzicom, bez guzice; a sve s istim problemima! Jedna ne može pronaći odgovarajuće traperice, druga muku muči s pronalaskom grudnjaka, a cijelo vrijeme to nešto što ne voliš na sebi, sviđa ti se na nekom drugom! Tu sam osjetila neku ogromnu pozitivu, support i posebnu energiju. Vladala je u punom smislu ženska podrška! I u tom trenutku sam pomislila: „Okej, ovo mora, ne znam na kojoj razini, niti na koji način, ali mora zaživjeti u dužem, intenzivnijem obliku i ovo se mora iskusiti!“ Kod nas vrijede one: žena je ženi vuk, tko će ti zabiti nož u leđa nego žena i slične spike, a meni to nikad nije držalo vodu. Ta energija tamo mi je definitivno ukazala na to da trebamo neki prostor upravo za to. Zbog toga sam se još više educirala o feminizmu, patrijarhatu i povezanim fenomenima te shvatila kako treba izgledati taj prostor. To mora biti prostor za žene, on mora uključivati podršku, stručnu podršku, jer nam je cilj zagrebati ispod površine!
Kreiranje sigurnog prostora za žene
Ovim odgovorom si nam zapravo otkrila i svoju motivaciju za pokretanje jednog takvog projekta. Je li stvaranje prostora za žene bio tvoj primarni i isključivi cilj?
Da, siguran prostor i zajednica! To je nešto na čemu radim posljednje četiri godine. Nije to samo ‘stavimo maske na lice, legnemo oko bazena i bla-bla-bla’. Da se razumijemo prisutno je to, jer i to je ispušni ventil, i to smo mi, i to je dio nas, ali nije primarno. Sve na Iconu je popraćeno stručnom podrškom i smjernicama. Moram naglasiti da sam ja kroz čitav taj proces osmišljavanja Icona išla na terapiju i uvidjela brojne promjene na sebi. I upravo to sam htjela pružiti drugima, jer terapija je, nećemo se lagati, i dalje privilegija i nemaju svi taj siguran prostor niti alate za postizanje određenih stvari. Nekim djevojkama je Icon bio prvi put da su imale takav siguran prostor, što je s jedne strane jako tužno, a s druge strane prekrasno jer su ga dobile. A zajednica, zajednica počiva na principu „Ovo sam ja i ja vidim da ti mene takvu vidiš i da me takvu prihvaćaš!“ i to je jedna sasvim druga dimenzija povezanosti. Znam da je to teško predočiti na društvenim mrežama i webu, jer jedino što druga strana vidi jest par lijepih fotografija, međutim ondje se događa puno više od toga i to ne možeš razumjeti dok ne iskusiš. Naravno, ta zajednica te kasnije ne obvezuje da ti ideš na kave, možeš ostati u kontaktu sa svima, a ne moraš ostati u kontaktu ni s kim. Žene s prvog Icona su postale moj najbliži krug ljudi, a kad na Instagramu vidim da se i druge cure međusobno druže, da putuju jedna drugoj u druge gradove ili zemlje, to je nešto prekrasno i za mene baš posebno!
Koliko je stvaranje sigurnog prostora namijenjenog ženama za povezivanje, međusobnu podršku i razumijevanje prepoznato kod žena? Iza tebe je šest različitih Retreata, tj. šest grupa polaznica, pa vjerujemo da sad već možeš izdvojiti prosjek prijava, godišta prijavljenih, njihovih razloga za prijavu i slično.
Da, šest Icona. Prijavljuju se žene od 19, 20 godina pa sve do 40 godina. Žene, majke, nemajke, pomajke, sve su dobro došle! (smijeh) Razlozi za prijave su različiti, ali opet u nekoj srži isti. Meni je najbolja potvrda svega što radim ta da žene koju su bile na Iconu same pozivaju druge. Ja njih pitam za feedback, kako bih ga mogla iskoristiti, odnosno primijeniti na naredne Icone, ali ne tražim ih da objavljuju i dijele sadržaj, pozivaju ljude i prijavljuju se opet. Ja za nadolazeće Icone imam prijave od žena koje su bile prošle godine i to je najveći dokaz meni! Nažalost, mislim da je ovakvo što većem dijelu žena i dalje nedostižno, zbog financija, ali i neimanja navike odvajanja vremena za sebe, odnosno prioritiziranja sebe. Tako da s te strane mislim da u Hrvatskoj mali broj ljudi prepoznaje važnost ovoga. Ima ih, ali malo. Prijavljuju se i žene iz regije (Srbija, Bosna i Hercegovina), ali i Hrvatice koje žive u inozemstvu. Možda kod nas još nije u potpunosti jasan koncept toga ili su u pitanju ovi razlozi koje sam ranije navela.
Privatni foto arhiv: Pamela Perkić
Ne sumnjamo da ti je bilo izazovno sve sama isplanirati, tj. izrealizirati. Jesi li nekad posumnjala u sebe i pitala se što ako ne uspije?
Da! Svake godine se isto pitam, ali vodim se time da ako ne uspije, onda tako treba biti. Ja bih jako voljela napuniti svaki Icon. Prošle godine su bila tri Icona i napunila sam ih, a ove godine će biti dva – jedan klasični i jedan malo pristupačniji, kraći i intenzivniji. Pred svaki si u sebi mislim: „Samo da se prijave, samo da dođu, samo da to iskuse!“, a s druge strane, naučila sam pustiti, ako se ne prijave, ne prijave. Ne sumnjam u sebe, ne sumnjam u Icon i ne sumnjam u vrijednost koju ima, ali naravno, nikad ne znaš što će biti i koliko će ljudi pokazati interes za tim.
Prema emocijama koje iskazuješ dok pričaš o čitavom procesu stvaranja Icona i iskustvima s prethodnih radionica, možemo li zaključiti da će Icon Retreat s tvojim potpisom u budućnosti iznjedriti još puno skupina polaznica?
Definitivno. Ovo je četvrta godina, a ja ih želim još deset, ma šta deset, zauvijek! Želim vidjeti u kojem formatu će se to razvijati. Ja imam tisuću ideja. Ako za nešto imam ideja, onda je to Icon! Tako da ne znam u kojem će smjeru ići, gdje će biti, hoće li se održavati samo u Hrvatskoj… puno je opcija, ali ja bih rekla da će biti zauvijek. Što nije razlog da se prijavite za 50 godina (smijeh), ali da, planiram da će se razvijati i održavati još dugi niz godina.
Novost od ove godine je i Icon Intensive, spomenula si ga ranije. Što ga točno razlikuje od Retreata?
Icon Intensive traje jedan dan kraće i s obzirom na to intenzivniji je, kao što sam naziv govori. Na njemu će se raditi s jednom osobom, što znači da će biti zastupljen samo jedan pristup, za razliku od uobičajenog Icona gdje imamo više različitih pristupa, uključujući movement medicine, gestalt pristup, art radionice i različite vrste terapije. Jedan pristup podrazumijeva malo osobniji pristup, kojim se može prodrijeti malo dublje u jednom smjeru. Veći naglasak će biti na osobi, a manji na zajednici. Ne u smislu da zanemarimo zajednicu, jer čim je netko tamo već je dio zajednice, ali u smislu da tih dana u prvom planu bude to da osoba uzme što više toga za sebe, a u drugom konekcija sa zajednicom. Bit će više rada, a manje opuštanja, pa možda neće biti toliko vremena za bondanje izvan radionica i međusobno upoznavanje, ali i to su neke različite verzije nas. Summa summarum, rekla bih da ovdje pristupamo s: „Idemo odmah, spremni smo raditi! Više toga želim uzeti za sebe, a sve ostalo je samo plus!“ No, bez obzira na to srž i jednog i drugog Icona je ista.
Strategija nošenja s negativnim komentarima
Nakon Icona pokrenula si i svoj podcast pod nazivom ‘Icon Unleashed’, za koji smo već saznali da je oduzimao puno vremena. Je li on još uvijek aktivan? Kako procjenjuješ njegovu uspješnost?
Podcast nema nikakve veze s Retreatom i nije trenutno aktivan. Bio je aktivan otprilike šest mjeseci. Ja bih voljela da je i dalje, jer to je baš format koji se meni sviđa. Instagram traži sve kraći i kraći format, a teme koje mene zanimaju nisu za 30 sekundi. Nisam ga zaboravila, voljela bih ga oživjeti, ali voljela bih to raditi s nekime. Želim suvoditeljicu ili suvoditelja, nekoga s kim bih surađivala, ili imati cijeli support tim. Tad bi to bilo izvedivo jer bih se ja mogla fokusirati na teme, na ljude koje želim intervjuirati, a ima ih puno, i slično. Ako ja moram i pripremati i snimati i editirati sama, to je zbilja puno posla za jednu osobu. A što se tiče njegove uspješnosti, bio je jako, jako dobar! S obzirom da je tako kratko trajao, imao je jako dobru statistiku. Inače rijetko gledam statistike na aplikacijama, ali ovo me baš zanimalo pa sam pogledala i na Appleu, i na Spotifyju, i na YouTubeu, i baš dobar engagement je bio.
Gotovo je nemoguće ne susresti se s negativnim komentarima na Internetu. Koliko te diraju takvi komentari, kako se nosiš s njima?
To je jedan od razloga zašto sam se malo odmaknula od Instagrama, podcasta i svih tih stvari. S ciljem da stvorim taj wholesome space, tu sigurnu zajednicu, krenula sam na razne edukacije o drugim stvarima i onda mi je teško balansirati u oba prostora. Svaki od tih prostora zahtjeva drugu energiju. Ja sam se trenutno posvetila sebi i svom osobnom razvoju, tako da sam manje aktivna na društvenim mrežama. Poveznica s negativnim komentarima je ta što u različitim fazama života oni drukčije utječu na mene. Ja, na primjer, na TikToku objavim nešto i izađem. Znači, uopće ne koristim TikTok. Imam profil, imam oko 7000 pratitelja, objavim video i izađem. Uđem nakon pet dana i vidim da je taj video pogledalo petero ljudi ili 200 tisuća ljudi i naravno njihove komentare. Neki su super, pozitivni, a neki pak nemaju nikakvog smisla niti veze s onime što sam objavila. Jednostavno nemaju nikakve konekcije s mozgom i moždanim vijugama. Ja osobno nemam kapaciteta za to. Negativni komentari me diraju kad je to neka tema u kojoj sam ja strastvena, kad je to nešto što se zapravo treba objasniti ili nešto što ja stvarno želim da ljudi shvate. Komentari na temelju izgleda i „obični“ hejt komentari me ne diraju ni malo. Ali opet, ne mogu reći da kad dobijete na jedan video 200-tinjak komentara koji su odvratni, budete „Ha, super sam si!“ Ja se nekad pitam u kakvom svijetu mi to živimo, kakvi su ovo ljudi?! Sve u svemu, ovisno o tome kakav je komentar i o čemu i, kao što sam već rekla, u kojoj se ja fazi života nalazim, on će utjecati na mene na različite načine.
To do lista
Za kraj, Pamela, zanimaju nas tvoji planovi za 2025. godinu. Osim dva Icona, jesi li što god posebno interesantno stavila na svoju to do listu?
Krajem prošle i početkom ove godine sam bila na Baliju, to mi je bila velika želja. Fokusirana sam na to da još više iskusim život, da putujem i da sam što više aktivna okolo. Icon je broj jedan, a izuzev njega se fokusiram na školu koju trenutno pohađam. Ta edukacija je jako intenzivna i emocionalno i psihički, pa i vremenski. Zbilja je zahtjevno i tu mi odlazi dosta vremena i energije, ali to je nešto što mene ekstremno zanima i želim usvojiti sve po pitanju toga! Zahtjeva jako puno promišljanja, procesa i rada na sebi, tako da je to sigurno smjer u kojem želim nastaviti rasti i razvijati se. Dakle, mogu izdvojiti Icon i taj neki osobni razvoj kao prioritete za naredno razdoblje od pet godina. To je možda i prvi put da zapravo imam neki dugoročniji cilj, jer kad god bi me netko pitao gdje se vidim za tri ili pet godina, odnosno imam li plan, ja bih rekla: „Ne, ne znam i ne želim takve planove raditi!“ Sad imam neku jasniju sliku i mogu reći da želim živjeti život i povezivati se s ljudima. Možda će to zvučati „maleno“, ali meni je jedan od ciljeva za ovu godinu što više vremena provesti s ljudima koji volim i koji mene obogaćuju. Upravo na Baliju sam osvijestila koliko cijenim ljude oko sebe i kako se takvo što danas ne pronalazi lako. Kad nađeš taj svoj krug, to je nešto prekrasno i uspomene koje sam s njima napravila i koje ću tek napraviti meni su nešto najposebnije.
(Fotografije iz privatnog albuma Pamele Perkić)
Podijeli na društvenim mrežama